Jedna od najbitnijih stvari koje pokušavamo usvojiti i primijeniti u svom životu je OTPUŠTANJE.

U hooponopono govorimo o otpuštanju programa(sve su programi). Možemo se tu i tamo pitati, a trebamo li otpustiti baš sve programe ili su nam neki programi dobri i korisni. Mabel i dr. Len bi rekli da ni jedan program nije cjelovit i koristan. Zašto? Zato što su programi ograničeni, a bilo koje rješenje nije i najbolje rješenje. Nama treba sve najbolje, ni više ni manje. A s programima to ne dobivamo. Treba vam dokaz? Pa evo: Ako se na primjer nalazimo u stresnoj situaciji, ne onoj po život opasnoj jer u takvoj situaciji niti ne stignemo razmišljati (hvala Bogu) i te situacije su uglavnom rijetke, nego mislim na svakodnevne stresne situacije kojima smo uglavnom zatrpani htjeli mi to ili ne. Dakle, pod stresom smo, uzrujani, i osjećamo ljutnju, bijes, tugu ili bilo koju drugu neugodnu emociju. To što osjećamo manifestira se i u našem tijelu kao mučnina, bol, neugoda… Uglavnom sve to što osjećamo je program koji se aktivirao u datoj okolnosti. U takvim trenucima treba nam riješenje koje je najbolje moguće, a znate li kakvo riješenje uglavnom dobijemo? Uvjetovano.

Zato jer odluku što napraviti ne donosi mudra osoba, nego program (uplašeni dio onoga što smatramo svojom osobnošću). Isto vrijedi i za takozvane pozitivne situacije u kojima se osjećamo sjajno, jer i to “sjajno” je ograničeno i uvjetovano “sjajno”. Zato u hoponopono čistimo sve što osjećamo. Treba nam odmak od onoga što zovemo vlastita osobnost. Jedino na taj način možemo biti sigurni da rješenje najbolje moguće.

Slijedeći put kad se nađete u nezgodnoj situaciji, zapitajte se: Tko će donijeti odluku o rješenju ove situacije, Ljubav (Inspiracija) ili Strah (programi). ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan