Otpuštanje kontrole

seasonsOva priča se odigrala prije nego mi je stigao Ho’oponopono.

U meni mnoštvo pitanja. Sve zahtjevni zadaci: posao, zdravlje, obitelj… Neću reći da je sve pošlo krivo… ili možda hoću: DA, sve je pošlo krivo! I bez Ho’oponopona „znam“ da mi se kroz te prepreke pruža toliko prilika za rast, a u meni i dalje vrve pitanja,  sumnje i dvojbe… Ne prepoznajem putokaze, odjednom više ne znam tko sam, pitam se koji su moji darovi svijetu stavljeni na čekanje dok tvrdoglavo idem „krivim“ putem… Neki kotačić mi izmiče. Ehhh, da mi je samo znati koji…

Ne čujete ovo po prvi put? Već ste to doživjeli? Pa naravno; svi smo! Klasična slika zaglavljenosti. Danas bih drugačije: Hvala, hvala, hvala… i to je to. Ni manje, ni više! Ali lako je biti General poslije bitke. Tada, tko bi se svega „sam“ sjetio… I tako, stiže mi dan, dan kao poklon, dan koji će sve promijeniti. Dan otpuštanja kontrole, ega, vladavine uma i kočnica straha. Pružanje šanse Životu da pokrene čudesne događaje. Ali, krenimo redom:

Korak 1: Jednoga petka odlučujem otići na gong svirku koja počinje u 17h. Kako do 17h radim, krećem pola sata ranije na posao (da mogu pola sata ranije i izaći ranije s posla). Ali, već na putu do posla dočekuje me gužva na obilaznici, i usporava me TOČNO za onih pola sata kojih sam mislila ugrabiti. Ljuta sam. Bjesnim.

Korak 2: Ništa zato: nova „odluka“ stiže kroz glas razuma i kaže: izađi 15 minuta prije s posla, i nadoknadit ćeš ih drugi puta. Ali… pola sata prije nego „odlučujem“ izaći iz firme, šef me zadrži. Odjednom sve postaje hitno, sve se mora završiti ODMAH. Da, petak je, i da, dolazi vikend, ali ipak, ne mogu izaći s posla na vrijeme. Sranje! Ljuta. Bijesna u sebi, bijesna na van. O izrazu lica da i ne govorim. Cijeli dan svi imaju nešto protiv mene! Šaljem šefu „suptilnu“ unutarnju poruku i čudim se što mi uopće nije lakše.

Korak 3: Izlazim s posla oko 18h. OK, još nije kasno za plan B: idem na Gong Puju koja počinje u 22h. Cjelonoćni boravak uz gongove…divota! Imam dovoljno vremena. Na to ne mogu „ne stići“. Dogovoreno je da najprije pokupim mlađu kćer na Vrbiku, potom sina na željezničkom kolodvoru, i idemo svi skupa na Puju. Ništa jednostavnije! Kad ono – kćer umjesto na Vrbik otišla doma u Zaprešić. Zaboravila naš dogovor. I sad joj se više ne da natrag za Zagreb. Oprala je kosu. I zbilja ne bi išla. Kao ne ljutim se, i kao, dajem joj za pravo da odluči za sebe. Već ima punih 15 godina… Ali šaljem joj „suptilnu“ poruku. Pokušavam je nagovoriti. Da promijeni mišljenje. Da napravi po mom.

Korak 4: Ništa, idem onda na kolodvor pokupiti sina. Gužva na cesti. Trube mi. Nema parkinga. Stiže vlak iz Stuttgarta. I iz Vinkovaca. Stižu vlakovi iz cijelog svijeta. Svi u isto vrijeme. Nemoguća situacija. Ali začudo, ne bjesnim. Ne znam zašto… više čak nisam ni ljuta…

Korak 5: Konačno, sin ulazi u auto. Krećemo za Gundulićevu. Upadamo u strašnu gužvu. Naravno, umiješa se i moj netalent za snalaženje na cesti. Kad hoću skrenuti lijevo, obavezan smijer je desno. I suprotno. Vozim u koloni, ispred i iza mene na stotine automobila. Poruka je jednoznačna: nema šanse! Sve mi naglo postaje smiješno. Ne ljutim se. Okrećem volan put Zaprešića. Idemo doma. Na licu mi osmijeh. Smirena. Zahvalna.

Korak 6: I dalje ne kužim što se događa. Mirna sam, ali još uvijek mi poanta izmiče. Da, kontrol friku je neke stvari doslovno potrebno nacrtati. Uz smijeh, pričam sinu kako mi se auto naglo počeo fantomski ponašati: podizači prozora ne rade tri dana, a onda četvrti dan prorade sami od sebe… radio ne svira par dana… a onda nakon dan-dva odjednom mi pusti glazbu koja mi se sviđa. Rečenica koju tada izgovaram: „Auto se ponaša onako kako hoće, a ne onako kako ja hoću“ odjednom mi otvara oči. Sve postaje jasno. Aleluja!

Korak 7 (umjesto zaključka): Poruka koju sam dobila glasi: kontrola je ta koja steže. Nju trebam otpustiti; sva očekivanja, svaku vezanost za rezultat, svaki pokušaj i potrebu da budem u pravu. Potrebu da „znam“ što je najbolje. Poruku sam dobila bar šest puta, a razumjela je tek šesti put – ako samo govorimo o DANAS! Ne želim pomišljati koliko puta mi je ta ista poruka poslana danima prije, tjednima, mjesecima (da ne idem dalje u povijest). Hvala, hvala!

Korak 8 (epilog): Par dana kasnije, na blogu divne Bojane B. pronalazim filmić o Ho’oponoponu. Priču o njezinom blogu mogla sam staviti i na početak – sasvim na početak početaka (prije koraka br.1), ali budući da ionako nije važno što je bilo prije a što poslije, neka bude ovako. Dakle, na njezinom blogu, kao poklon, nailazim na prvi dio razgovora sa dr Hu Lenom, pa drugi, treći… i odjednom sve sjeda na mjesto. Na sva pitanja stiže odgovor, u obliku kakav razumijem. A to je dovoljno za početak…

Korak 9 (početak): I tako je počelo. Što će dalje biti, ne znam. Očekivanja ostavljam negdje tamo. Kad se pojave, znam što ću. Učim od Ho’oponopona. Hvala 

Korak 10 (ili koji god…): Da se Ho’oponopono dogodio prije Gong Dana, u ovom tekstu bilo bi sigurno više Ljubavi, a manje ljutnje. Oh, ego osobe koja piše ovaj tekst jako bi to volio! Onaj dio koji prosuđuje, koji voli biti u pravu, koji se natječe, on bi baš volio da se Ho’oponopono dogodio prije. Da, i sad se javlja… negdje iz pozadine. I odjednom ga volim. Hvala ti, hvala ti!

Ali Ljubavi je svejedno što se dogodilo PRIJE, a što POSLIJE. Njoj je važno da se DOGODILO. Kako god, i štogod da je bilo prvo. Ili drugo. Hvala, hvala!

– Larisa Malin Mravunac

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s