Biti kao drugi, odnosno pripadati cjelini je na jedan način evolucijska prilagodba jer se nepripadanjem plemenu ili čoporu značajno smanjuje šansa za preživljavanje. Naša je civilizacija to dovela do apsurda a naš razvijeni um je negdje skrenuo s pravog puta. Najjači alat za to držanje u okovima programa je zapravo naša pretpostavka da svi razmišljaju kao mi. Moram to učiniti jer će u suprotnom oni koji “nešto znače” u plemenu misliti o meni kao i ja o onima koji su izvan plemena 🙂

U osnovi, pravilo pripadanja se ne kosi s pravilom autentičnosti što je ljudski um nekako previdio. Tako da se pripadanje uglavnom uvjetuje slijepim i bespogovornim praćenjem pravila. No, samo osobe koje su zadržale crtu autentičnosti čine razliku. Sva su velika djela došla od ljudi koji su se na neki način usudili pokazati svoju prirodu koja se razlikuje od prosjeka čopora.

Pitanje je što bi bilo da se Tesla, Picasso, braća Wright ili Zagorka, da ne zaboravim Mornah, Dr. Lena i Mabel nisu usudili biti autentični. Svijet nikad ne bi bio ono što je. No još je važnije pitanje koliko svijet gubi time što mi ostali nemamo hrabrosti biti autentični.

Na neki način našim hopsanjem se izdvajamo od onoga većeg “skupa” i pokazujemo jedan svoj autentični dio. Nadam se da ćemo se uspjeti suzdržati i ne napraviti čopor sa pravilima od toga nego poticati i podržavati autentičnost svakoga tko je dovoljno hrabar pokazati ju. Vrijeme je za pronalaženje ostalih dijelova, ostalih svojih vrlina i osobina koje nema nitko drugi na svijetu nego samo mi.

Dalai Lama je rekao, nemoj biti ni dobar ni loš. Budi autentičan…

– Miro Skender