Misli su kao artikli u dućanu. Artikala ima raznih – svaki artikl ima nekakvu svoju namjenu. Neki privlače našu pažnju više nego drugi. I sa mislima je potpuno isto.

Mi nismo ‘naše’ misli.
Kad šetamo dućanima i ne želimo ništa kupiti, a prodavačica nam non-stop nešto nudi i govori “izvolite”, mi joj odgovaramo s Hvala, ili ne-Hvala ako nismo zainteresirani. Mogli bi smo reći da hopsamo kad ne želimo nešto kupiti 
Kad nas ne zanimaju Programi (misli) onda lijepo kažemo Hvala (hopsamo). Kad ne ‘kupujemo’ misli onda smo lišeni tereta. Onda ne vučemo sa sobom ‘gomilu vrećica’ koje nam samo smetaju da se slobodno krećemo. To je uistinu tako.
Najbolje je uopće ne šopingirati, a ono što nam pripada doći će u naš život kao poklon.

Kad hopsamo mi uljudno odbijamo mentalne artikle. Posljedice tog čina su fenomenalne – i dalje smo svjesni sebe i svog života. Nedostatak misli nas ne čini retardiranima kao što bi netko to mogao pomisliti – ne, upravo suprotno – lišeni smo svega suvišnog, svega onoga što nam predstavlja teret u životu. To su misli i to sve redom (ako izuzmemo da su hvala, volim te i ostali HO verbalni alati ustvari tipke kojima smo samo ušli u sami proces ).

A što je s ljubavlju? Pa ljubav je tu, kad Programa nema – prije ne. Ljubav nisu artikli (misli), nisu ni dućan (um)… ljubav je prostor u kojemu se sve odigrava. Ako mi je pažnja na artiklima (Programi) usmjerena sam na njih i nisam svjesna Sebe (Inspiracije).
I zato: bez obzira u koji dućan ušli i koliko god artikli izgledali primamljivo, a djelatnice ljubazne i spremne na komunikaciju, dovoljno je reći samo Hvala ili Volim te… i Slobodni smo!   

– Dani Ella