Jutros ležim u krevetu, gledam kroz prozor. Na balkonu su sletjela dva goluba. Izgledaju gotovo isto, a ipak nisu…
Znate onu priču o dvije ptice… jedna je cijelo vrijeme nepomična, a druga skače s jedne grane na drugu – non-stop je aktivna…
Kad mirno ležim onda sam kao ta mirna ptica. Ništa mi ne može promaknuti, pa ni ova aktivna ptica. Ovako u stanju mirovanja lagano je biti u tom stanju bivanja, jer mi je svijest u tijelu… svjesna sam udisaja, izdisaja… otkucaja srca… svjesna sam vlastite životnosti. Lijep je to osjećaj, tako istinit…

Gledam i dalje ptice na balkonu, jednu pa drugu. Doživljavam obadvije u sebi.

Um – aktivna ptica: “A da mi daš malo tog tvog blaženstva? Ti ga imaš tako puno. Ako mi ga daš, ja ću od njega napraviti svašta za tebe, ti samo reci što želiš… mogu ti je pretvoriti u najljepšu sliku, u najfiniji ručak, u najljepšu ljubavnu priču. Samo mi daj mrvicu te divote koje osjećaš…”

“Ne mogu ti više dati ništa… jer ako ti dam i mrvicu uzet ćeš mi sve, jer to je tvoja hrana, a onda se ja izgubim u tebi i zaboravim da već imam sve i da mi ta tvoja obojana mrvica mog vlastitog blaženstva ustvari ne znači ništa. Ja bez tebe mogu, a ti bez mene ne i nije lijepo da me mamiš s nečim što nije tvoje nego moje, oduvijek.”

Um šuti, a šutim i ja.
Um će: “Znači tako, nećeš se predomisliti?”
“Ovaj put… neću.”
♥ ♥ ♥