Znamo li zaista što je to život? Štogod mi rekli da život jest, nismo niti blizu odgovora, jer život je uvijek više. Zapravo, i nemamo izbora osim život promatrati iz ljudskosti – forme što nas zavodi svojom pronicljivošću i zastrašujućom ljepotom, a opet sputanošću koja nas zbunjuje i svlada, čini onemoćalim, zaspalim. Ali, ako bismo pokušali odgovoriti na pitanje što je to savršeno oko ljudskosti, kakav bi odgovor bio? Jedino što mi pada na pamet jest raznolikost!

Dakle, iz Jednote dolazimo na svijet dualnosti – u mnoštvo. Iz Ljubavi u strah! Što se tada događa? Nakon rođenja, ulaska u dualnost (odvojenost) kao reakcija nastaje strah, hladnoća. Čini se da nasilno postajemo biće sa dva kraja ili polariteta: Jedan i mnogi.

Sada više nemamo kud: valja nam krenuti odatle, iz jednog polariteta ka drugom dok se ne sastanemo negdje u sredini. Ho’oponopono nas uči kako da dođemo do te sredine, do suštine ljudskosti. Hopsajući, putujemo s jednog kraja – samovažnosti prema drugom – čistoj bezuvjetnoj Ljubavi i na tom putu naučiti ćemo da je sve Jedan, ali i da je sve mnoštvo! To je zajedno u isto vrijeme; Jedan – kao počivalište, Mir kojemu žudimo; Mnoštvo – kao istraživanje prostora oko nas, oko Mira.
Ono što se događa na tom putovanju je da Ljubav raste u odvojenosti, iako je iz Sebe i krenula, pa se to čini kao paradoks, koja ovako izgleda:

Ja sam Ljubav koja voli Nenu!

Ali nema paradoksa, sve je u savršenom redu, zapravo 🙂 U odvojenosti stječemo svjesnost, to je okruženje u kojem učimo o Sebi, prostiremo pipke tragalice za smislom ovoga nereda oko nas. Promatrajući Kaos, promatramo i sebe, te dobivamo poticaj za otkrivanjem tko smo u svemu tome! Dakle, idemo iz Sebe kroz kolektivno, prema individualnom, odnosno prema sredini iz početka priče.

Najčešća zablude na ovom putovanju su želje da budemo netko drugi! Poznati mudrac, veliki yogi, znanstvenik, glazbenik… Biti bilo što drugo je nemoguće, jer ja sam Jedan, a drugo je mnogi i putujemo Jedan prema drugome, a ne iz drugog prema Jednom 🙂

Zato nema pogreške, ona jednostavno nije moguća! Strah uklanjamo konačnim dopuštenjem odvojenosti, koju nikada zapravo nismo do kraja prihvatili i zavoljeli! To je prvi pečat što nas je obilježio u čovjeka na Zemlji! Cijeli svoj život provodimo samo da bismo konačno prihvatili odvojenost i tek tada postali Jedan, čista bezuvjetna Ljubav.

“Hvala i volim te” je taj put.

🙂 ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich