Meni je ho’oponopono “došao” kao lijepa glazura na torti življenja, na već pripremljen teren prihvaćanja odgovornosti iz drugih sistema koja sam prakticirao do tada.

Nisam imao poteškoća oko ponavljanja riječi, osim ponešto za uvesti tu praksu u “sistem”, da se ta prirodnost ugnijezdi u buntovni um, a to sam rješavao trikovima, malo i upornošću. Po meni kod hopsanja (a i sveg ostalog), dobro je poraditi na toj prirodnosti, na način da sve u našem životu, a ponajviše um i ne primijeti da se dogodila neka promjena, kao što lišće polako pada sa stabla i nitko se oko toga ne sekira, a ponajmanje stablo. Tako bi i pristup hopsanju trebao biti pomalo kao i hodanje, disanje, plivanje… Po mom iskustvu, najvažniji element je onaj koji nas pogoni!

Stoga bi prvo pitanje trebalo biti: Što mene pogoni u životu? Odgovor na ovo pitanje je od vitalne važnosti, jer se u njemu krije podrijetlo volje za promjenom koje će hopsanje donijeti, a mislim i količina rezultata u našim životima! Smatram da nije dobro da nam je motivacija izliječiti bolest ili dobiti novac, jer to nije pogon koji nas vodi, zapravo su više podsjetnici, simptomi što nas gurkaju da izvučemo strast za transformacijom na površinu i njome živimo život svjesnog bića.

Kada promotrimo izvore što nam potiču volju za promjenom, onda nam preostaje samo donijeti odluku – i to je to! Odluka je automobil kojeg vozimo, sve ostalo su ukrasi, široke gume, alu felge, sportski ovjes, kožna sjedala… te elemente stavljamo na našu svjesnost i obogaćujemo živote s Ljubavlju što nam se iskazuje kao posljedica hopsanja.

– Neno Lubich