Jutros je nestalo struje u zgradi, pa ne radi grijanje, nemam pristup internetu, ne radi telefon, čak ne mogu niti upaliti plin (jer je ona iskra za paljenje plina na struju), a u stanu nikako ne mogu naći šibice ili bilo kakav upaljač. Planirala sam slikati, ali eto, kako nema struje, pišem ovoj tekst kojega inače ne bih pisala sigurno.
Hopsam – ne da bi nam uključili struju – hopsam da bi sve bilo onako kako treba, najbolje moguće.

Zgodno je, kad se prestanemo uplitati u život, kad ga ne pokušavamo korigirati, popravljati, naštimavati po svojoj mjeri nego postanemo njegova podrška – nestaje otpor i javlja se jedna vrsta bezbrižnosti.
Kad smo bili mali (uglavnom prije škole) bili smo bezbrižni (bar je tako trebalo biti), nismo se brinuli – roditelji su vodili računa o svemu: što ćemo jesti, kuda ćemo ići, što ćemo obući…
Isti stav je moguće zauzeti i sada (iako sve upućuje na to da ako stvari ne obavimo mi nema tko drugi).

Bezbrižnost ne znači prekid djelovanja, bezbrižnost znači da smo bez brige jer znamo da je sve sad baš onako kako treba biti, nikako drugačije. Zbog naše slobodne volje i uvjerenja da znamo što je za nas najbolje mi se nalazimo ovdje gdje smo sada. Nema tu nikakve greške… naša pozicija je precizna, da preciznija ne može biti. Čitav niz naših vlastiti odluka (svjesnih ili ne svjesnih) su nas dovele baš u ovu točku u kojoj se sada nalazimo. Ako nam se vlastita pozicija ne sviđa, znači da si priznajemo (preuzimamo odgovornost) da naše dosadašnje odluke i nisu bile možda najbolji izbor. E sad, da bi se nešto promijenilo treba vremena (nekada manje, a nekada više) i ne samo to – cijeli naš sistem djelovanja bi trebao biti promijenjen (jer isti postupci donose iste rezultate). Tu ulijeće hopsanje, meditacije i sl.

Iz bilo koje pozicije u kojoj se sada nalazimo mi u stvari nikako ne možemo znati što je dobro za nas. Znači potrebno je otpustiti, “odustati” i hopsati.
Zna mi se desiti da kad slikam sliku da mi ide sjajno. Dogode mi se neke fenomenalne stvari na slici, ali slika ne funkcionira u cjelini, a trebala bi (to je kao da imate fenomenalne cipele na nogama i gore fenomenalnu odjeću koja uopće ne paše uz te cipele… pa pokušavate uskladiti jedno sa drugim i ne ide nikako, pa morate od nečega odustati – ili od cipela ili od odjeće). Često mi se zna desiti da moram “žrtvovati” baš taj fenomenalan dio, pa onda “srušim” cijelu sliku i slikam ponovo do god nemam cjelinu. Ne plačem za tim fenomenalnim dijelovima, ne pokušavam ih sačuvati na bilo koji način jer znam da je cjelina važnija, da dobra slika funkcionira samo u cjelini, nikako drugačije.

E, pa tako je i sa životom. Potrebno je odustati od svega onoga što mi smatramo da čini “dobar” život, a život u cjelini teško možemo vidjeti iz svoje pozicije.
Ali kao što znamo netko ima potpuni uvid i zna što je dobro i za nas i za cjelinu. On slika ne samo naš život nego sve ukupni život i nema sumnje da će se pobrinuti i za naš djelić te slike, pobrinut će se da svi dijelovi budu jednako savršeni kao i cjelina…. (tekst je gotov, a evo i struje) ♥

– Dani Ella