Negdje sam jednom pročitala da čovjek pomisli oko 65000 misli tijekom dana. Malo sam se iznenadila, jer se sa svojim mislima nisam bavila na taj način – kvantitativni; mislila sam (tada) da je bitno što misliš, a ne koliko misliš. Onda sam naišla na podatak da misli koje mislimo tijekom dana su uglavnom iste one misli koje smo mislili jučer i koje ćemo misliti sutra (sa malim izmjenama). Htjeli su reći da se većina naših misli uglavnom ponavlja, i tako iz dana u dan, s vrlo malim promjenama. I tako do kraja života.

Malo zastrašujuće, zar ne?
To je otprilike tako ako mislimo da smo mi um. Nismo um, um je alat koji koristimo.
Ako nam je neka priča poznata i ako znamo svaki njen detalj, uglavnom smo blisko povezani s njom. Toliko blisko da smo se s njome poistovjetili i proglasili je svojom. Tako u većini izgledaju naši životi – to je uglavnom jedna te ista priča sastavljena od 65000 misli. Ili nije?

Naravno da nije, odnosno ne bi trebalo biti. Tko kaže da cjeli život trebamo gledati jedan te isti film (ponovo i ponovo)?
Kad uz tih 65000 misli krenete sa hopsanjem, vi svako malo prekidate ustaljeni film. To zna biti malo nezgodno – taman se uživite u poznati film, kad evo reklame: Hvala ti ili Volim te. Um ne voli prekide, kao što ne voli reklame usred filma (baš kad je najzanimljivije), pa se buni i nervira. S druge strane, u prirodi uma je da se prilagođava, pa ako prekidate njegov film svako malo sa Hvala ili Volim te, on će se u jednom trenutku toliko naviknuti na to da mu hopsanje više neće biti prepreka, nego sastavni dio filma. To je već puno, ako znamo što znači hopsati (čistiti).

S druge strane postoji još jedna bonus kvaliteta na to a tiče se snage onoga što mislimo.Tako kad ponavljamo Hvala ili Volim te, mi se zahvaljujemo (volimo) svemiru na svemu što nam šalje. Pošto je to proces koji počinje od nas (odnosno mi smo uzrok) onda i posljedice moraju biti rezultati uzroka – svemir nam stvarno šalje ono na čemu smo zbilja zahvalni i ono što zbilja volimo. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella