Kao što trebamo preuzeti odgovornost za “loše” stvari i čistiti svoje odnose i vezanosti prema njima, jednako tako trebamo preuzeti odgovornost i za “razrješenja”, odnosno “dobre” stvari!

U ovom svijetu, sve je ego (ne volim baš ovu riječ, ovo je isto program). Dokle god postoje reference na bilo što – postojat će i onaj koji ih promatra i sebe postavlja u položaj naspram njih! Tu smo gdje jesmo i imamo što imamo.
Međutim, ono što možemo je poraditi na očuvanju vlastite energije, preuzimanju odgovornosti nad svojim odlukama i životom, te djelovati u skladu s tim.

U praksi Ho’oponopona kojima svakodnevno svjedočimo, često se to događa ovako: prije koji mjesec situacija bude vrlo teška, problema do grla, nevolje gdje god se okreneš, nade malo, možda i manje! Onda dolazi Ho’oponopono, pa iz prvotne nevjerice idemo prema prihvaćanju, te slijedi i transformacija u samopouzdanje da imamo moć, da možemo preokrenuti stvari na sasvim drugačiji kolosijek. Zatim konačno i manifestacija na jako pozitivan rezultat, što se odmah iskazuje kao radost i veselje, čini se kao velika konačna pobjeda – gotovo je s našim problemima!

Ego ne mora uvijek voljeti nevolje i dramu! Voli on i radost i ljepotu (sve na što se može referirati). Tako, kada iz nevolje nastane prijelaz na radost, onda nastaje i samovažnost koja želi to novo stanje sada stalno za sebe! Žudi za senzacionalističkim čudima, traži još, hoće neprestano biti u euforiji. Onda kada toga nema (a jasno je da ne može ni biti neprestano), nastaje razočarenje, tuga, nova depra, jer ono što je nastojalo zadržati stare programe, sada želi zadržati i nove, pa je jednako ajme .

Što mi se događa? Zašto mi se ovo događa? – ovo su jako nezahvalna pitanja. Na njih nam nitko ne može dati valjani odgovor, odnosno, ako nam ga netko i da – on je u perspektivi njegovog života (i sjećanja), a to nismo mi! Tko uopće pita ova pitanja? Nedavno sam spominjao, ako kažem “zašto mi se ovo događa”, da li to znači da događanje sudjeluje kod mene ili ja sudjelujem u događanju? Ako je sve u meni, onda je i događanje (tuga/radost/tuga), stoga nam se ne događa nego prolazimo kroz iskustvo traganja za Sobom.

Ali, ajmo ipak pokušati odgovoriti: tuga je došla jer je zamijenila euforiju. Euforija je “nestala” jer su izostala nova, još luđa čuda. Čuda su “nestala” jer ih očekujemo. Očekujemo jer smo upravo imali iskustvo da to tako ide, jer smo hopsali i razriješili, pa će opet tako, sada još jače, samo što nije.

Ali, što ćemo s ovim odgovorima? Ovo je potpuno bezvrijedno! A nije ni istinito! Tuga neće nestati. Štogod sada ovdje napisao, neće nestati.

Mir kojem osjećamo dok hopsamo nam daje djelovanje, čin odustajanja od dijela osobne povijesti i preuzimanje nove. “Nova” povijest je euforija. Treba, dakle i od nje odustati.

Život je izmjena rublja koje nosimo. Mijenjamo majice, hlače, kapute, cipele. Ovo su dijelovi odjeće (kalup ljudskosti kopirane življenjem) kojima se možemo diviti ili ih kuditi, jer su vidljive, možemo ih osjetiti, opipati. No, što je sa donjim rubljem, nevidljivim, onim za koja nam nitko nije rekao da postoje? Njih stalno zaobilazimo jer tzv. ego nema referencu o njima! Ne može ih ni imati, jer su vrlo duboki, apstraktni.

Ho’oponopono nas uči da život živimo sekundu po sekundu, sad po sad. Na štogod naiđemo na tom putu, ta praksa nas podučava da je to posljedica, simptom. Donje rublje. Mijenjamo i njega, jer sad imamo svjesnost da je tu.

Sve ovo što piše gore, zapravo se može zamijeniti sa jednom, meni dragom izjavom:

“Osnovna razlika između običnog čovjeka i ratnika je što ratnik uzima sve u životu kao izazov, dok je običnom čovjeku sve – ili prokletstvo ili blagoslov.”

Karlos Kastaneda

Pitanje je samo što smo odabrali, izazov ili vječiti duel dobra i zla što nas proganja u životu i rado ga nazivamo sudbinom.

– Neno Lubich