Svaki put kad život krene drugačijim smjerom, postavljam si
pitanja, tražim odgovore. S jedne strane grčevito držim staro,
s druge, dopuštam istražiti postoji li neki novi smisao života.
Dok sam uvjetovana postojećom realnošću, ne mogu biti u stanju
aktivirati svoj puni potencijal, koji djeluje tek onda kada uspijem
utišati um.

Udah, izdah, udah, izdah… Time započinje putovanje…

Osjećam poznati nemir. Praznina odzvanja. Udara misli.
Stojim pred Tobom otvorenih dlanova ispod cijelog svemira.
Hvala, volim te, hvala, volim te, hvala, volim te…
Odjednom se iz plavičaste izmaglice počinje nazirati prekrasna
široka cesta koja mnogo obećava. I Mir. Kroz mene se provlači
tajanstvena toplina.

Možda ne znaš kako sanjam hodati bosa na putu do Srca.

– Gordana Balić