Kada bi samo na tren ugledala to što tražim, možda bi se i sjetila što to točno tražim :-). Ovako me bose noge nose putovima koji se sami
izabiru, a torba na mojim leđima puni se i prazni po nekoj svojoj logici, ja sa svim tim nemam ništa, baš kao što i priliči takvom putniku, bez početka i cilja.

Daljine su nekako uvijek bile tu. Izazivale su me svojom zagonetnošću i pojavljivale kada se najmanje nadam. Nisam znala jesu li mi saveznici ili me u stvari plaše. Javljale bi se i kao radost, ali i kao strah, bijes, tuga..
Moje vlastite daljine. Udaljenost od sebe same, od svoje istine i esencije mog vlastigog bića.

Otpuštam stara uvjerenja, čistim programe, a Božanstvo će to riješiti, u svoje vrijeme, i na svoj način 🙂  Hvala ti, volim te!

Dišem, volim i radujem se svakom novom osjećaju koji me vodi na prekrasnom putu spoznaje vlastite nutrine.
Otvorenog srca, uz pomoć i podršku prekrasnih ljudi, idem naprijed s ljubavlju u životu kojeg imam i za koji sam samo ja odgovorna.
Svrha tog puta je – konačan povratak kući! U sigurnost i toplinu doma, smještenog na najljepšem proplanku naše duše, duboko u Srcu…

“Najbolje i najljepše stvari ne mogu se vidjeti ili dodirnuti.
One se moraju osjetiti.”

Volim vas ♥ ♥ ♥

–  Gordana Balić