Ako imamo volje možemo se malo posvetiti samopromatranju. U tom procesu se lijepo očituje sva raznolikost programa kojima smo opsjednuti. Dok hopsamo, polako razotkrivamo tu uvjetovanost između nas i programa. Radi se o uzajamnoj vezi na koju pristajemo.

Programi u stvari nisu stvarni, oni su poput zapisa koje mi oživljavamo našom pažnjom i prihvaćanjem. Hopsanjem mi otpuštamo programe malo po malo. Neke programe je lakše otpustiti a neke teže. Za neke programe smo toliko vezani da ih uopće ne smatramo programima. Za te programe mislimo da smo mi sami.

Nedavno sam odgledala jedan video u kojem gost liječnik govori o svojoj knjizi koja je imala veliki uspjeh u svijetu. Knjiga se zove: Bolest kao put. Knjigu nisam čitala (još), ali u tom videu autor spominje jednu zanimljivost (između ostalih). Knjiga se bavi teorijom o uzroku bolesti i danas je prihvaćena i od klasične medicine. Ono što je zanimljivo je da je autor dobio gomilu povratnih informacija od čitatelja i jedina zamjerka na sadržaj teksta je ustvari uvijek ista – odnosi se na negiranje objašnjenja bolesti koja je bila objašnjena u knjizi, a koju je ujedno imao i sam čitatelj.

Dakle, sadržaj knjige je bio vrlo logičan kad se provjeravao na drugima, međutim ako biste u knjizi pronašli uzroke svojih problema nikako se ne biste prepoznali. Lakše je vidjeti trn u tuđem oku nego u vlastitom…
To su programi koji nam stvaraju najviše problema i za koje ne da smo vezani nego zabetonirani. I ne samo to – na njih smo ponosni i smatramo ih svojim temeljnim kvalitetama. Istina je da su i to programi… i njih treba otpustiti.
Mooji kaže: “Što god da dolazi ništa nemoj dirati…pusti da ode…to nema nikakve veze sa tobom”.

Nekada je teško pustiti..valjda zato jer smatramo da ako putimo da nam više ništa neće ostati.
Ako “želimo” SVE moramo pustiti SVE. Nemoguće je izgubiti SEBE, ali moguće je otpustiti sve ono što nismo mi sami. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella