U Ho’oponoponu se ne preporuča razmišljanje i analiza problema. To ne znači da ćemo negirati činjenicu da problem postoji, već znači da mu svjesno odbijamo dati svoju pozornost i energiju i fokusiramo se na riješenje. Ho’oponopono se naziva tehnikom za „rješavanje problema“ i kada se problem pojavi na nama je da apliciramo alat. Ako apliciramo alat, zaustavljamo brbljanje uma i dalje stvaranje uvjerenja (koja će se replicirati i replicirati i projicirati kao novi problem).
Mi preuzimamo odgovornost za naše stanje, svjesno odbijanje daljnjeg davanja pozornosti problemu je preuzimanje odgovornosti.
No, ne staje na ne-razmišljanju, odnosi se i na ne-pričanje. Pričanjem o problemu istom dajemo pozornost i ne samo to, mi ga množimo jer ga kalemimo osobi koja nas sluša ili čita. Osoba ga analizira i razmišlja o njemu i na taj način stvara uvjerenje koje joj škodi. U tom slučaju nismo preuzeli odgovornost i možemo biti sigurni da ćemo se kad-tad morati pozabaviti posljedicom našeg svjesnog izbora.S druge strane, kada se nađemo u ulozi slušača ili čitača tuđeg problema, na nama je da čistimo. Polazeći od pitanja „Tko sam ja“, naša nezaobilazna postaja pri slušanju/čitanju o tuđem problemu je „Molim te oprosti mi za bilo što u meni što je stvorilo ovu situaciju“ – jer je ono što vidimo, čujemo, osjetimo naša odgovornost. Pa i tuđi problem o kojem nam netko priča.
I naša iziritiranost ponovnim i ponovnim vapajima i traženjima grupnog hopsanja ili čišćenja na grupi je naša odgovornost. No, ona ne isključuje osobnu odgovornost osobe koja to traži, a upoznata je s principom preuzimanja odgovornosti u Ho oponoponu.Na kraju smo svi na onoj ŠUTI I ČISTI.
– Petra Varsic