Dan je poluoblačan, subota je, sjedim na suvozačkom sjedalu na parakiralištu nedugo nakon netom pogledane jedne skupne izložbe u gradu. Mirno je, nema puno ljudi na ulici, a i vrijeme je ručka pa su ljudi uglavnom u svojim domovima ili dr. zatvorenim prostorima.

Hopsam: volim te, volim te, volim te… i svjesna sam ponavljanja tog ‘volim te’. Gledam ispred sebe i kroz auto staklo uočavam sve ono što se dešava vani – van auta ispred mene. Kapljice kiše na staklu, njihanje grane iznad auta, boje fasade od bočne zgrade, čovjeka koji upravo izlazi van iz auta – otvara prtljažnik – iz vrećice mu ispada jedna kruška, čovjeka koji prolazi na biciklu – svjesna sam svakog okreta kotača na biciklu… hopsam i ništa mi ne može promaknuti. Slušam J. koji mi govori o izložbi… zbilja čujem sve što mi govori, a hopsam cijelo vrijeme.

Hopsam cijelo vrijeme, a upala sam u neku višedimenzionalnost – svjesna sam svega, baš svega… ništa mi ne može promaknuti.
Koja je to razlika… ogromna! Kad sam u umu, ne vidim ništa osim vlastitih programa… kad sam u umu vrijeme za sadašnjost kao da je stalo, nisam ga uopće svjesna.
Hopsam i sveprisutna sam… i sve je Prisutno jer ja sam Prisutna.
Hopsanjem postajemo svjesni – svjesni Sebe, svjesni Sadašnjosti. Blaženi je to doživljaj Svega. Hopsanjem ništa nije izgubljeno… upravo suprotno – napokon Sve je Prisutno i Pronađeno.
Volim te, volim te, volim te, volim te…… u nedogled.     

– Dani Ella