Kad zatvorimo sve vanjske
pristupe umu pomoću
usredotočenosti na Boga
moramo ga iznutra
nečim zaposliti
jer ima neodgodivu potrebu
za aktivnošću.
Ali ne treba mu dati ništa više
od molitve…
(5 st.)

Hvala, Volim te…
Kad hopsamo um usmjeravamo na korisnu aktivnost – to u stvari i jest njegova uloga. Mi nismo sadržaj našeg uma iako nam se tako može činiti, pa se često na početku upoznavanja s HO javlja panika da ćemo hopsajući izgubiti sebe. To je zato jer smo snažno poistovjećeni sa sadržajem koji nam podastire um. Često se ti Programi uspoređuju sa sadržajem koji se prikazuje na Ekranu nekog prijemnika. Programi su sadržaj, promjenjiv sadržaj, uvjetovan i s određenom temom – baš kao emisije na TV, s tim da npr tv uređaj može bez programa, a programi ne mogu bez uređaja jer je on njihov nositelj.
U stvari, u životu nastaju problemi kad nismo svjesni da smo mi ono što je temeljno (kao npr. u ovom slikovitom primjeru tv uređaj), a ne promjenjivi sadržaj koji se vrti na njegovoj površini (u ovom slučaju različiti programi).
Da bismo odvratili pažnju od ove ustaljene, a ne korisne prakse, hopsamo.

Kad hopsamo ne zanimaju nas sadržaji programa, ne važemo ih – koji je bolji a koji lošiji, već smo usmjereni na onaj dio koji je važan, temeljan i u stvari jediio postojan u cijeloj ovoj priči.
Dakle, bez obzira što se vrti na ekranu – koji program, koja priča – nas to ne bi trebalo zanimati. Težište bi trebalo biti na odvraćanju pažnje s Programa, na način da se um zaokupi nečim korisnim.

Kad hopsamo, a nismo fokusirani na neki program (onda je hopsanje malo teže), doživljaj ponavljanja Hvala i Volim te je izrazito ugodan i lijep. To je zbog toga što je snaga Ljubavi i Zahvalnosti toliko jaka i Istinita da nikakve mentalne slike (programi) više ne privlače pažnju na sebe. 

– Dani Ella