Svjesni um je “kratka vijeka”, njegova velika mana je zaborav! Ho’oponopono je praksa svjesnog uma, gdje se u svakodnevnoj pozornosti stvara vjetar koji onda puše u nesvjesni um. Stoga se moramo boriti protiv zaborava, jer je to glavni neprijatelj ove prakse. Međutim, strah je izvrstan podsjetnik! Kada smo u frci, onda nije problem sjetiti se hopsati. Problem je kada je sve u redu, kada je mir i spokoj, dok ležimo na plaži . Ali mi nećemo sad stalno inducirati strah da bi hopsali, to baš i ne možemo učiniti . Biti ćemo, stoga marljivi i služiti se trikovima; svim mogućim sredstvima programirati ćemo svjesni um da se sjeti.
Kod prakse lucidnog sanjanja, jedan od savjeta je vježbati tzv. “reality check”, u kome provjeravamo “valjanost” stvarnosti. To radimo tako da zastanemo i upitamo se: “Je li ovo san? Je li ja sanjam?”. Na ovaj način zaustavljamo svijet, odnosno, njegovu interpretaciju svjesnog uma. Mi dajemo umu novu naredbu sumnje, potkopavamo njegovu uvjerenost u sigurnost svega što ga okružuje. Na sličan način možemo programirati i praksu hopsanja. Kada kažemo “Volim te ili Hvala ti”, mi na neki način resetiramo našu uvjerenost da je sve kako izgleda na prvu. Kao da je svijet načinjen od čačkalica, pa mi onda izvadimo jednu odozdo! Malo po malo, urušiti će se ovaj san i dati nam priliku da uvidimo da svijet nije stvoren, već ga mi stvaramo iz sekunde u sekundu. Problem je što su njegovi temelji izliveni u programima, podacima, pa ga na tim temeljima gradimo i percipiramo. Ho’oponopono se bavi upravo tim temeljima i u konačnici, čini nas slobodnim graditi vlastiti univerzum iz Ljubavi i povjerenja.
Nekoliko sam puta opisivao kako sam/se nosio sa zaboravom, pa ću ponoviti
-Koristio sam vanjske instrumente koji su me podsjećali na hopsanje, sve što mi je dostupno i pri ruci. Recimo, postavio sam ponavljajući alarm u mobitelu, da mi svakih 10tak minuta, jednom tiho zavibrira. Ovo je bilo od velike koristi, jer sam imao odličan podsjetnik za hopsanje.
– Neprestano sam preslušavao seminare, audio knjige, pretvarao klipove sa youtube-a u mp3 fajlove, pa ih krcao u mobitel i slušao gdjegod sam imao prilike. Ovim sam se podešavao u otvorenost, davao sebi priliku da preko iskustva drugih, otvorim vrata i sebi. Odagnam sumnju uma.
-Postavio sam svugdje po stanu one “Post it” naljepnice (žute, samoljepljive) koje sam ispisao sa “Volim te”. Puna kuća mi je bila toga, nekoliko u automobilu, a jedan i u novčaniku . S ovim nisam mogao izbjeći hopsanje, jednostavno to nije bilo moguće. Ipak, um je jako vrckav, pa se jednom navikne i na alarm i na naljepnice, i počne ih ignorirati. Tada je potrebno učini promjenu, recimo vezati končić oko prsta ili raditi provjeru stvarnosti kao u vježbi kod lucidnog sanjanja! Zastati ćete i reći: “Volim te”! Pri tom neka to bude popraćeno nekom tjelesnom gestom, na primjer: na dlanove napišite “Volim te” i kada zastanete, pogledajte u dlanove izgovarajući “Volim te ili Hvala ti”, štogod ste odabrali! Ako postoji tjelesna gesta, onda vi preskačete lijenost uma koji bi to najradije ne-radio, jer “nema to veze s ničim” .
-Često, vrlo često zapravo, postoje faze kada su otpori za hopsanjem jako veliki! U tom slučaju meni je vrlo djelotvorno hopsati na glas. To djeluje rastjerujuće na lijenost i otpor. Topla preporuka
– Ako prakticirate neku tjelesnu metodu, tipa Yoga, Thai-chi, ples, pa i trčanje šumom, možete izražavati svoju Ljubav prema tijelu, prema pokretima koje činite, kakvi god da bili. Svjesnost o tijelu je također zaustavljanje svijeta, narušavanje programskih temelja što nas nisu nikada podučavali da je tijelo sklonište cijelog mnoštva programa, sjećanja i podataka. Nije (ništa) sve u mozgu! Bitno je proširiti horizonte i cjelovitost Sebstva, pa tako promatrati i preokret kojeg želimo učiniti. Povratak tijelu je početak voljenja sebe. Dakle, dok vježbate, govorite tim dijelovima tijela “Volim te ili Hvala ti”! Zamišljajte kako prihvaćaju vašu Ljubav, obzir i priznavanje. Ovo je meni od velike pomoći, vjerujem biti će i vama.
– Potrebno je inkorporirati “Volim te” u svaki aspekt našeg života, priznavanjem naše veličine, snage i ljepote. Nema niti jednog dijela nas koji nije “Volim te, Hvala ti”, štogod! Kaže se da je to jednostavna praksa, gotovo ništa ne treba, ali u konačnici, to je način života, preobražaj svijesti i kulminacija osobne odgovornosti. Ona će biti lagana ili teška upravo onoliko koliko smo mi lagani ili teški u otpuštanju i dopuštanju ka transformaciji u Ljubav, Nulu.
Malo o Ho frazama:
Koristite sve četiri fraze ili dvije, jednu možda. Nemojte druge pitati koje riječi treba koristiti! Te fraze su žive, u njih je ugrađena namjera da vas transformira! To je i vaša namjera, pa su stoga te dvije cjeline homogene. Zato je važno shvatiti da fraze nisu neko protokolarno razmještanje životnih obrazaca s jednog mjesta na drugo; neka prisila, kao radni logor! Radite na tome da osjetite koje vam riječi odgovaraju! Ako mislite da trebate oprostiti – onda opraštajte! Da li vam je žao što ste to učinili sebi i svome tijelu? Recite to! Preuzmite odgovornost! Ako pak, imate potrebu zahvaliti se životu samom – onda recite “Hvala ti”.
Dopustite riječima da same izađu iz crte u koju ste ih postrojili iz straha da neće biti dovoljne da vam pomognu. Vojni režim ovdje ne pali . Slobodno se bacite na sve fraze i dozvolite im da se one bace natrag k vama! S vremenom, one će se same filtrirati i ostati će samo one koje vam u tom trenutku trebaju. Na vama je da dopustite da onaj koji uspostavlja kontakt sa energijom tih fraza to učini slobodno bez vašeg uplitanja. “Hvala ti, Volim te, Oprosti mi, Žao mi je” – u jednom trenutku, ako dopustite, uvidjeti ćete da te riječi uopće ne izgovarate vi! One samo odjekuju po stjenkama vaših dubina što ih vode u močvarna područja sjećanja i podataka. Te fraze su zapravo jeka vaše Duše i one točno znaju što treba i koliko treba.
Pa dopustite im da znaju!
Počnite ih izgovarati i ne bavite se više s njima. Bavite se sa Tišinom – promatranjem kako se po prvi puta ohrabrujete baciti u povjerenje u Sebe.
Koliko god Len i Mabel govorili da nam ne treba ništa nego govoriti “Volim te”, to je tek samo djelić, početak. Jer Ho’oponopono je evolutivna praksa, to je praktički Beskonačnost!
Što mislite zašto ste ovdje, u praksi Ho’oponopona? Da li ste pozvani da čistite svoje živote ili ste nabasali na put Ljubavi? Je li to slučajno? Koja je vaša namjera, što želite postići?
Ho’oponopono i nije posve dobrovoljna praksa! Trebamo biti uvučeni u nju da bismo je shvatili ozbiljno. Svi su bili, i Len i Mabel i Morrnah, svi! Nitko od njih nije bio dobrovoljac koji se tu malo ušetao, tek tako iz dosade . E sad, način na koji ćemo biti dovedeni pred nju može biti blag, a može i tegoban. Koliko god problema da imali, bolestiju oboljevali, pomislite da li je to način na koji ste sebe same prisilili da učinite nešto za svoj život?
Imajmo na umu da odluka da budemo ovdje i ne mora biti posve naša! Možda i nismo mogli biti negdje drugdje?
No, bez obzira na sve, da ali ćemo ostati i cvasti u Drvo PUL-a (Pure Unconditional Love – Čista Bezuvjetna Ljubav) ovisi isključivo o nama.
Volim te!
– Neno Lubich
Ho'oponopono Tehnika 
Hvala hvala hvala
Dragi Neno,
tvoji su tekstovi moja potpora da istrajem , tako lako i lepo opises sve sto me zanima…Ja radim slicne stvari za podsecanje a sad si mi dao i nove ideje ! Hvala puno !!!
Neno, željela bih čuti vaše mišljenje, bolje rečeno, inspiraciju na moje pitanje koje glasi:
Ukoliko sam u kontaktu sa bliskom osobom koja je agresivna, manipulativna i vrlo, vrlo povrijeđena(zbog toga i jeste takva) i ja stalno čistim sebe., bi li bilo poželjno i usmjeravati ju na terapijski postupak rješavanja tih iskrivljenosti?
Hvala puno.
Dubravka ❤ Hvala vam na pitanju 🙂
Zašto se u Ho'oponoponu uvijek "insistira" na tome da je čišćenje samo i isključivo nas i naših programa? Upravo zbog ovoga, ovih prosudbi o drugima! Zapravo, nadam se da se nećete naljutiti, ali i vi ste agresivni, manipulativni i povrijeđeni; i ja sam, u to nema sumnje! Možda u blažem i svjesnijem (onom gdje smo spremni preuzeti odgovornost) obliku, ali ti programi postoje u nama i mi ih prepoznajemo u drugima. Ovo je predatorski svijet, svatko se bori za nešto, svoj komadić energije, teritorija, ljubavi, zdravlja, idealnog partnera, cipela po sniženoj cijeni :D. U takvom okruženju sve nas je navodilo na agresivnost i samovažnost. Stoga neprestano prosuđujemo, osuđujemo i smatramo sve kao agresiju, premda smo i sami žestoki u obrani svojih principa, ideja i projekcija. E sad, naša prva reakcija kod izrazito manipulativnih osoba ili agresivnih predatora, kako ja to volim nazvati, jest da ih promijenimo, naučimo, ili se odmaknemo od njih. To je u redu, jer smo programirani da tako rješavamo stvari, one odmah iskaču kao mjehurići sapunice. Ali ajmo pokušati nešto drugo: ajmo promijeniti sebe! Osobno sam u svojim odnosima sa predatorskim šefovima bjesnio, ljutio se na njih, razmišljao o otkazu i slično, ali uvijek bivao energetski iscrpljen, dok bi se oni "ispuhali" i smiješili malo kasnije :). To mi je naravno bilo apsurdno, pa sam odlučio umjesto uobičajenih ispada, promijeniti sebe, moj način rada, odnosa prema poslu, prema šefu, (tada nisam hopsao). Pravio sam strategije svakog dana prije odlaska na posao, neke okvire koje bih pokušao pratiti i uvijek bio u svjesnosti da predatorski um vreba! Kroz taj proces sam se i sam transformirao, ali se transformirao i šef! Dakle, da ne duljim, trebalo mi je tri godine dok šef nije od razularenog tigra postao umiljato mače, odnosno, dok nisam uskladio svoju agresivnost sa svjesnošću o nužnom preuzimanju odgovornosti. Tek tada sam dao otkaz 😀
Gledajte, mislim da je poanta življenja učenje o sebi i stvarnosti u kojoj se sebe manifestira, ništa drugo. U tom smislu, sve treba promatrati kao arenu ili teatar u kome se odvija naša svijest u okruženju isukanih mačeva. Ho'oponopono je ustvari strategija ratnika. To je energetski odgovor na okruženje i zadaća mu je osobna transformacija. Ako se prisjetimo Hew Lena, on je bio "ubačen" u arenu prepunu jaaaako agresivnih manipulatora – u umobolnicu! Što on tada radi? Transformira sebe kroz to podneblje! On osjeća odvratnost, svoju vlastitu agresiju i osuđivanje tih likova tamo – sve ono što mi inače pripisujemo njima! Ali kroz to prepoznavanje i prihvaćanje, te otpuštanje, ti energetski elementi koje zajednički dijelimo neće imati podršku, oni će se samo rasuti, ispariti! Ono što je nama potrebno sada i ovdje jest mir, strpljenje i bezuvjetno djelovanje. Meni je trebalo tri godine da sebe transformiram preko odnosa sa predatorskim šefom. Lenu je trebalo pet godina da se transformira unutar umobolnice! Koliko će vama trebati, ako se odlučite promijeniti na način "ratnice"? Vrijeme je relativno, jako relativno. Leti nevjerojatnom brzinom, proždire pažnju poput ogromnog kita što guta planktone :). Još jučer sam bio u dugim rukavima i želio sunce, a sad je to već pred vratima! Vremena se nema, to je činjenica koje smo svi svjesni. I u toj vremenskoj neimaštini moramo tragati za pažnjom kroz svjesnost o tome gdje smo i što nam je činiti. A to možemo samo ako preuzmemo odgovornost i radimo na sebi, samo na sebi. Osobna transformacija je transformacija svih oko nas, cijeloga svijeta.
Malo sam se raspisao, ali nemam zaista pojma da li bi trebalo tu osobu uputiti na neku terapiju ili ne. Međutim, ono što mogu savjetovati jest da radite na uvjetima i okruženju pod kojim ćete moći donijeti kvalitetnu odluku. Poanta je u tome da kroz osobni uvid dopustimo rješenje problema, odnosno kako se nositi sa agresivnim osobama, u konkretnom primjeru. Problem je u tome što mi po defoltu odmah idemo mijenjati njih, a ne radimo na sebi, ili radimo, ali zurimo neprestano tamo. Nekako sam uvjeren da kada predano i nepokolebljivo radimo na sebi i samo na sebi, onda problem dobiva drugačiju sliku i otvaraju se rješenja, imamo snage i za neka koja i nisu posve ugodna ili nam se sada ne sviđaju. No, ako čistimo ili štogod da radimo, znači da smo učinili sve što smo mogli i prepuštamo Božanstvu da djeluje, jer ne držimo više konopce čvrsto svezanim.
I jednu stvar još: strpljenje, strpljenje, mir, mir… 🙂
Krasan odgovor koji je i meni pomogao.Već godinu dana ,iz prikrajka,pratim sve o čemu pišete i govorite.U borbi znatiželje i želje za mirom sa egom koji mi se podsmjehuje,opet završim na ovim stranicama.Borba sa životnim problemima je “dječija igra” u odnosu na borbu sa samim sobom.Nadam se da će hrabrost (koju sam skupila na jedvite jade) biti dovoljna da shvatim sve o čemu govorite i strpljivo čekati svoje buđenje.Pozdrav.:)
Ankice, Sanela, hvala ❤ ❤ :d
Neno, hvala na odgovoru. Nije mogao stići u boljem trenutku, a taj trenutak je bio noćas kad sam slučajno otišla na ovu stranicu kako bih provjerila jesi li išta uzvratio. Ovaj tekst sam čitala s takvom poniznošću i zahvalnošću što netko (vi)koga uopće ne poznajem, daje redove riječi upućene meni, i to, sa strašću i željom da meni stvari budu jasnije. I jesu, barem u onom dijelu šo se ista tematika koju pratim evo više od godinu dana urezala dublje. Hvala na brizi oko moje životne situacije.
Puno agresivnih ljudi je prošlo kroz moj život, svi veliki muškarci koji su mi značili u svim životnim periodima. Nakon izvjesnog vremena moj se život pod teretom takvih odnosa totalno urušio. Doza moje agresije koju sam u to vrijeme posjedovala me sačuvala da preživim. I danas se pitam kako sam preživjela. No, dobro!
Ljutnju koju spominješ, izmami mi osmijeh na lice jer ne ljutim se, uopće! Slažem se da sve to postoji u meni i da mi danas to više nije potrebno. Volim gledati u sebe i vraćati sebi svoje kako god to strašno zvučalo ali moje je bilo da se radi o agresiji, manipulativnosti ili bilo kojim drugim aspektima mene same.
Lakše mi je raditi samo na sebi. Još kad čujem vaše podvige na ovu temu, apsolutno se usmjeravam na sebe. Iako ja to već dugo radim. Stvarno dugo. 20 godina se hvatam u koštac s tim na razne načine i usput se još mučim. Vjerujem da će ovaj put biti posve drugačiji ishod.
Strpljenje na koje se pozivaš je onaj najvažniji dio kojem se moram iznova vraćati.
Hvala na vašem vremenu.
Dragi Neno divan post HVALA , HVALA , HVALA 🙂 !
Upravu si strah je divan podsetnik, ja ga stalno imam, imala sam ga i pre hopsanja, sada je u manjem intenzitetu, ali su pocele sumnje, brige, ali i za njih sam zahvalna najzad se i to sredjuje, i cisti. Stoga ne mogu reci da nemam ocekivanja da ce ova tehnika doneti meni mir sto mi je cilj, a i drugim ljudima oko mene jer su oni deo mene :)! STOGA SVESNA SAM TE ODGOVORNOSTI I VOLIM JE ! Drago mi je sto ima dosta ljudi koji hopsaju, ja sam u ovome od skoro, ali dopada mi se zaista moj put do ho oponopono je bio zanimljiv, kao i mala cuda koja su se desila na putu. Sada znam da ono sto ja treba da cistim za sebe i sve oko mene je strah koji svi nose za nesto , svestan ili nesvestan… Mozda zvuci smesno ali tako osecam… HVALA jos jednom 🙂 i neka vas uvek samo ljubav bozija prati 🙂 !
Dragi moji, počela sam sa HO-O praksom pre oko pola godine. Pre toga sam imala neka iskustva sa drugim praksama i tehnikama, na putu samospoznaje sam već oko tri decenije. HO-O me je dotakao veoma duboko, dublje nego išta do sada(ili je došao na već pomalo “raskrčenu ” stazu). Od samog početka je bilo veoma burno, napadi grčevitog plača koji je trajao i trajao. Posle toga smirenje i lakoća, do sledećeg. To se sada proredilo, ali u poslednje vreme sanjam veoma intenzivno, snovi su veoma živi, sećam ih se do detalja i dugo posle buđenja. Sanjam uglavnom meni drage i bliske ljude koji više nisu među živima. Ostalo je mnogo toga nezavršenog i nedorečenog među nama, mnogo bola i patnje nanete s obe strane, ali u snovima su nam odnosi puni ljubavi i dobrote, pogotovo ako sanjam članove najuže porodice koji više nisu živi.
Dragi Neno, svaka Vaša reč nađe svoje mesto u meni, smesti se tačno tamo gde treba, baš kao delić slagalice i sa tog mesta “radi” na način koji mi je potreban. Hvala Neno, hvala!!!
Sve vas volim, hvala, hvala, hvala!!!