…no, to nije ništa drugo nego odricanje od odgovornosti.

Kada čistimo onda preuzimamo 100% odgovornost, a ne 97% jer će 3% odraditi netko drugi. Ne možemo dogovoriti s nekim: “ti hopsaj za kuću, ja ću za auto… ti hopsaj ujutro, ja ću popodne”. Kad čistim onda se pitam “što je to u MENI zbog čega sam kreirala tu situaciju” jer doživljavam to iskustvo zbog programa koji je u MENI. I kažemo da kad se program očisti u meni briše se u svima, pri čemu mislimo na punu odgovornost koja obuhvaća da osim programa čistim i to uvjerenje “da je program kod nekog drugog”.

I kada gledamo druge ljude možemo vidjeti jedino Sebe tj. Ljubav. Sve ostalo što mislimo da vidimo su programi. Ako nas brine da li netko drugi treba hopsati onda je to program koji trebamo očistiti u SEBI. Pitamo se “što je to u meni zbog čega doživljavam potrebu da ta osoba treba hopsati” i hopsamo da bismo bili u miru bez obzira da li ta osoba čisti ili ne, želimo pokazati i tim programima da nas ne zanimaju – TO znači 100% odgovornost.

Nema smisla pričati o tome da li netko drugi treba hopsati ili staviti čašu. Odgovor je “da, treba” samo u slučaju ako je ta osoba spremna za hopsanje, ali to nije naša odluka nego je to jedno od onih pitanja za koje trebamo pustiti da odradi Onaj tko zna kad je taj trenutak za tu osobu – možda to uopće niti nije u ovom životu, ne možemo to znati.

Ako se uz naše hopsanje izrodi hopsanje u krugu obitelji ili prijatelja na tome možemo biti zahvalni, ali to ne treba biti cilj nego će se dogoditi ako treba i kada treba. Samo se trebamo stalno podsjećati da su programi varljivi i žele prebaciti odgovornost, a mi znamo da nema nikog vani.

I zato: hvala hvala hvala… jer JA preuzimam odgovornost. Ostalo nema smisla jer prepuštam u punom povjerenju.

– Nikolina Tomašković