U čemu je onda problem? U čemu je problem ako smo se odlučili za Inspiraciju, a ne za Programe? Pa nije moguće da je Bog gluh pa ne čuje naše NE. Ili je kratkog pamćenja, pa svaki trenutak ga moramo podsjećati s Hvala ili Volim te da nas Programi uopće ne zanimaju?
Ne, ne… to sigurno nije tako!

Uzmimo jednu svakodnevnu situaciju u kojoj smo iz nekog razloga izgubili kontrolu i sad drugoj osobi ili sami sebi nabrajamo sve ono što su nama nabrajali naši roditelji u sličnim situacijama. Onaj tko se malo družio s malom djecom zna da u trenutku bijesa ili ljutnje oni ponavljaju ono što se njima govori u sličnim situacijama. I sama Mabel je nekoliko puta pričala o tomu kako je shvatila kako su jaki programi kad je čula svog sina kako u razgovoru s njom upotrebljava potpuno iste obrasce koje je preuzeo od nje.
Ako i malo obratimo pažnju, ako smo imalo svjesni lako ćemo u baš tim kriznim situacijama prepoznati taj dio sebe koji je pod programima, ALI možemo zamijetiti i dio sebe koji sve to promatra. Oba ta dijela su tu, prisutna. I sad pitanje: Zašto se poistovjećujemo baš s ovim Programskim djelom sebe koji u konačnici uopće nismo mi? Zašto? Zašto nam svjesnost nije na ovom mirnom djelu sebe koji promatra i nema nikakvih problema?

-Osobo, uzimate li Inspiraciju kao svog vječnog suputnika?
-DA! DA! DA!
-Dobro, a zašto onda stojite tu na oltaru s Programima?

Stvarno zašto? Zato jer se poistovjećujemo s Programima, samo iz tog razloga – ne postoji niti jedan drugi razlog.
Neka Programi budu tu gdje jesu, takvi kavi jesu… nas to ne bi trebalo zabrinjavati, ukoliko smo zaljubljeni u Inspiraciju… ILI još uvijek nismo na čistu koga istinski volimo?

– Dani Ella