Primijetili smo kako je lako hopsati dok hodamo, a to je zato jer postoji ritam i um ga voli pratiti. Zato trebamo iskoristiti prirodni ritam tijela da bi prirodno hopsali. Tijelo je zaista savršen instrument za hopsanje, ono je kao orkestar od mnoštva glazbenika i možemo svaki dan izolirati neki drugi instrument da nam bude ritam za svako “Hvala ti”. Jednom je to hodanje, drugi put je disanje, a treći buljenje u vrhove prstiju na rukama dok peremo suđe. I oči imaju svoj ritam, pa svaki pokret očima ili treptaj neka budu jedan “Volim te“! Doslovce nema toga što ne možemo iskoristiti kao poticaj za čišćenje na našem tijelu! Neka nam ono bude bubanj koji će davati ritam i ubacivati nas u trans voljenja.

Jednako tako, sasvim nam je prirodno balansirati paniku i strah s “Volim te“ kad smo u nevolji. Nekako, kad nam je teško, žustro lopatom krcamo Ljubav na drugu stranu vage ne bi li se ona uravnotežila i postala ugodnija za život. Ne zijevamo kad smo u zubara ili na ispitu, zar ne? Ali zato hopsamo kao ludi i nema nikakva otpora! Možda možemo strah i paniku preokrenuti, pa ih iskoristiti kao medij za vatreno hopsanje? Ne kažem da ćemo umjetno izazivati kaos u naše živote, ali kad oni dođu, pridodajmo im svjesnost da mogu biti korisni i solidan vjetar u jedra našeg čišćenja. Kad smo u panici i svjesno jedrimo u tom uzburkanom moru, ukazat će se prilika da okrenemo kormilo i upravljamo svojim strahom. Možda se može dogoditi da prestanemo biti glavni glumac u tom horor filmu, nego radije budemo redatelj ili dirigent koji luđački maše palicom, a glazba je i dalje divna, njegovom znoju usprkos.

• Neno Lubich