-Era žrtvovanja je završila (Mabel )

-Intelekt služi da bi smo birali (Mabel )

-Razmišljanje je ovisnost (Mabel )

-Biramo 24 sata dnevno (Mabel )

-Problemi nisu ono što mi mislimo da jesu (Mabel)

-Sve je blagoslov iako ne izgleda tako (Mabel)

Na seminaru smo dobili dvije skripte i na jednoj piše U NULI čarolija počinje.

Jedna od najljepših rečenica koje je Mabel rekla na seminaru (barem meni) je: “Puno je lakše doći na posao kad znamo da je Bog onaj koji dolazi.” Mabel kaže da smo mi ti koji biramo; ako želimo biti žrtve, to je uredu, imamo na to pravo… Samo, onda se ne bi trebali žaliti da nam se ne sviđa stanje u kojem se nalazimo, jer smo ga sami izabrali. Istina, nismo izabrali sadržaje (programe), nego smo izabrali biti žrtve tih programa…

Moguće je da se pitamo: a zašto jednostavno ne može biti život osmišljen onako kako mi želimo… Tu se ustvari javlja još jedan paradoks… mi smo u uvjerenju da je naša slobodna volja i “volja” Nule u kontradikciji… mislimo da je vrlo moguće da ono što nam sprema “Nula”-naš izvorni Ja nešto što nam se možda neće svidjeti, a povratka nema…

U stvari, ne postoji nešto kao “Božja volja” i “Moja volja”… jer programi nisu “Moja volja”… To je kao da se nalazimo u tamnom zagušljivom podrumu okruženi istrošenim predmetima od čijeg nas prisustva hvata mučnina, ali osjećamo jednu vrstu sigurnosti jer nam je sve poznato. Ako bi smo u tom stanju imali priliku izaći van iz tog prostora… bez obzira na sve možda bi smo na trenutak mogli osjetiti tugu jer napuštamo nešto što nam je na neki način pripadalo… Nismo mi zalutali u taj podrum.. .tamo smo se našli jer smo željeli proći kroz to iskustvo… i sad možemo dalje…

Hopsanjem mi kao da izvlačimo jednu po jednu ciglu iz zida podruma… i sve više i više svjetla nas obasjava… čak ni podrum više nije tako mračan i zagušljiv… na trenutak shvaćamo i hvata nas uzbuđenje… ništa ne gubimo… zahvalni smo podrumu, svjetlu i novom prostoru koji se otvara upravo sad tu ispred nas… Nismo sami… imamo podršku… život više nije borba… postoje samo različite mogućnosti utkane u bezgranično tkanje i naš vez koji se izmjenjuje s jednog mjesta na drugo… ne brinemo jer znamo da smo sigurni i zbrinuti jer ista sila koja vodi računa o našem udahu i izdahu, otkucajima srca spremna je brinuti se i o svemu ostalom…

Bez daha nismo živi (bar ne u ovoj dimenziji)… najvažniju stvar u svom životu ne kontroliramo mi… nije to slučajno… pa zašto onda ta ista sila ne bi kontrolirala i sve ostalo… ♥ ♥ ♥ hvala,hvala….

– Dani Ella

Život je vječni, neprekinuti tijek a mi tek putnici u njemu.
Ljubav je vezivna sila i iz ljubavi i želje za životom svi smo potekli.

Znamo i to da u osnovi ne postoji više od dvije vrste emocija ljubav i strah. Ljubav predstavlja naše prirodno nasljeđe, strah je stvorio naš razum. Dogodilo se to davno, dok smo bili još sasvim mali, i ne znajući ništa, pokušavali pronaći svoje mjesto pod suncem u svijetu odraslih. Nikome od nas to nije bilo lako. Važni odrasli nisu bili tu uvijek kada smo ih trebali: pored toga njihovo su ponašanje i reakcije na naše ponašanje često bili vrlo zbunjujući. Istraživanja govore da prosječno dijete tijekom jednog običnog dana primi 431 negativnu poruku (nemoj ovo, ne smiješ ono i sl.) Takve nas pouke zbunjuju i čine nas nesigurnima. Zbog njih i urođenog nagona svakog živog bića za samoodržanjem razvili smo različite obrambene mehanizme, koji su nam u početku pomagali preživjeti u svijetu i s ljudima iz našeg okružja, no s vremenom smo se poistovjetili s njima i zaboravili tko smo i što smo uistinu.

Jedno od čestih pitanja koja nas mogu mučiti su i dileme oko sudbine Ega…

Znamo da je Ego nešto sa čim smo se poistovjetili… i kad ga uklonimo, ono što ostane smo ustvari pravi mi… E sad, sama izjava da nešto što smatramo djelom nas treba ukloniti može stvoriti jednu vrstu stresa u nama… U stvari, nije nam baš jasno kojeg djela sebe se trebamo odreći i kako…

Ako su sve programi – i ono dobro i ono loše, pa što nam onda ostane od onoga što smo smatrali svojim životom? Gdje da smjestimo sve one uspomene zbog kojih se isplatilo živjeti? Um je aparatura kojom se sebstvo (ono što mi stvarno jesmo) služi… E sad, znamo da je sve energija i da energija posjeduje svijest (i zato kažemo da ustvari i ne postoji ništa osim Boga ) i da je ta svijest prisutna u svemu… što znači (znam da zvuči ludo), mi koji smo svijest možemo biti i tu i tamo…

Ako je svijest bazirana u umu onda ona kaže: Ja sam Um (i tako se i ponaša)… a ako je svijest bazirana na samoj sebi… jasno joj je da je ona SVE, jer doživljava sebe u svemu (što je istina)… Eto to se nama desilo… naša svijest (koja je u osnovi SVE) se poistovjetila s jednim djelom i sad je toliko fokusirana na taj dio da ne vidi ostatak. Da skratim, nikoga ne ubijamo, pa ni ego… Mi se samo fino uštimavamo …

Jer šteta je ako ste pijanista i svira vam se da koristite samo tri note… Hooponopono nam pomaže da otpustimo ta kruta uvjerenja da posjedujemo samo tri tipke…♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Sada je vrijeme da svi doprinesemo na svoj način … zahvalnošću, ljubavlju, molitvom … kako god tko može i umije … ovo više nije vrijeme razjedinjenja i borbe oko toga tko je u pravu i čija je istina očitija, nego vrijeme povezivanja, zajedništva i ljubavi…

Ključni sastojak je ljubav- Volimo i budimo zahvalni na svakom dahu koji udišemo…

Zahvaljujmo iz trenutka u trenutak, umrimo za staro od trenutka do trenutka…

Ugledajmo sebe novim, svježim pogledom kao da se vidimo po prvi put u životu i vidjet ćemo svu ljepotu i sjaj unutarnjeg bića, a isto tako i druge gledajmo neobojano emocijama i sjećanjima iz prošlosti, (izvadimo ih iz ladica u koje smo ih stavili), nego kao da ih po prvi put vidimo i ne znamo ništa o njima, i vidjet ćemo ih onakve kakvima ih je Stvoritelj stvorio, savršena, predivna bića, i tako ćemo pomoći i njima da i oni sebe vide takvima, kad u našim očima ne vide više prosuđivanje i zamjeranje… nego samo ljubav i prihvaćanje…

– Ivana Bakota

Mabel je nekoliko puta naglasila kako je važno konstantno čistiti, bez očekivanja, i otpustiti sve programe.

Neobično je kako um misli da je zarobljen kada hopsa, a ustvari je obrnuto… kad ne hopsamo, onda smo pod utjecajem programa i nemamo IZBORA… Mabel je rekla da trebamo odlučiti želimo li živjeti svjesno (a to znači hopsati) ili ne-svjesno (u tom slučaju smo prepušteni memoriji – čiji se programi vrte konstantno, jer ih nema što zaustaviti )… Hooponopono nam ustvari nudi put u slobodu… na tom putu sve je moguće…

Hooponopono nije odustajanje od života, ono je otkrivanje života samog…

Dakle, nema bolje investicije od čišćenja, a kako nemamo širu sliku, nikad ne znamo što se našim čišćenjem dobroga dogodilo… Mabel je ispričala da je jednom pala dok je šetala s dr. Lenom… pa se malo začudila… Dr. Len joj je rekao da je dobio informaciju koja glasi: Bolje da je pala ona nego avion !… Pa sad si vi mislite hoćete li hopsati ili ne ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kao što smo jedinstven spoj Duše i Tela, tako smi i smo spoj programa koje nosi naša Duša i onih koje ima naše fizičko telo. Kao što duša ima nasleđene programe iz naših različitih inkarnacija ( ili ako više volite kolektivnog nesvesnog) ima ih i naše fizičko telo. Telesni psihoterapeuti kažu da naše telo pamti sve i da svi naši doživljaji ostaju zapisani u telu. Brisanjem programa pročišćujemo, dakle i dušu i telo, oslobađamo ih i vraćamo u savršenstvo ili Nulu.

Ljudi oko nas čine nam se manje ili više lepi, ružni , pametni, glupi, dosadni, tvrdoglavi, uporni, naporni… sve zbog naših sopstvenih programa naravno. Naime, mi druge uvek vidimo kroz svoje programe i uverenja, baš kao i svet oko nas. Jer, svet je takođe odraz programa u nama. Mi mislimo da ga vidimo na isti način kao i drugi ljudi, ali to nije tako. Sećate se one sličice sa bakom i devojkom- to je samo ilustracija ove činjenice. Mi svet vidimo onakvim kakvi smo mi, odnosno naši programi . Zato u svoj život privlačimo ljude sa sličnim programima. Svi smo mi savršena bića, a jedino što nas sprečava da se tako međusobno opažamo jesu naši sopstveni programi.

Ako se “JA” identificira da je “tijelo-um”, postane “JA” koji preuzima da je osoba i odgovornost osobe je da vodi računa o svom postojanju… A ako se isto “JA” identificira samo kao vidioc, svjedok, univerzalni vidioc, Onda Univerzum postane odgovoran da vodi računa o životu ovog tijela…( Mooji )

 O ovome je i Mabel govorila na seminaru. Naime, kako smo se poistovjetili s vlastitim umom i tijelom, smatramo da kad bismo prestali razmišljati da više ne bismo mogli funkcionirati… Navikli smo prvo razmisliti, pa onda reći ono što mislimo.. .drugim riječima navikli smo kontrolirati ono što nas predstavlja i smatramo da bi gubitkom te kontrole ustvari mogli biti izloženi tko zna čemu… Mabel, kao i ostali mudri učitelji naglašava da je najvažnije od svega zaustaviti razmišljanje (vrtnju programa iz memorije)… jer istina se ne nalazi u programima, konceptima, memorijama. Istina se nalazi u Nuli.

Ako čistimo cijelo vrijeme, sve je više intuicije prisutno u našem životu, pa nam i život počinje poprimati drugačiju kvalitetu… prestaje biti spoj određenih elemenata (programa) koji se stalno vrte i izmjenjuju, a nama se čini da se vrtimo u krug… i postaje svježina u kojoj je svaki djelić savršen, istinit i najbolji mogući za Sve. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan