Život je vječni, neprekinuti tijek a mi tek putnici u njemu.
Ljubav je vezivna sila i iz ljubavi i želje za životom svi smo potekli.

Znamo i to da u osnovi ne postoji više od dvije vrste emocija ljubav i strah. Ljubav predstavlja naše prirodno nasljeđe, strah je stvorio naš razum. Dogodilo se to davno, dok smo bili još sasvim mali, i ne znajući ništa, pokušavali pronaći svoje mjesto pod suncem u svijetu odraslih. Nikome od nas to nije bilo lako. Važni odrasli nisu bili tu uvijek kada smo ih trebali: pored toga njihovo su ponašanje i reakcije na naše ponašanje često bili vrlo zbunjujući. Istraživanja govore da prosječno dijete tijekom jednog običnog dana primi 431 negativnu poruku (nemoj ovo, ne smiješ ono i sl.) Takve nas pouke zbunjuju i čine nas nesigurnima. Zbog njih i urođenog nagona svakog živog bića za samoodržanjem razvili smo različite obrambene mehanizme, koji su nam u početku pomagali preživjeti u svijetu i s ljudima iz našeg okružja, no s vremenom smo se poistovjetili s njima i zaboravili tko smo i što smo uistinu.