Svjesno i nesvjesno

fŠećem ja tako jučer po Dotršćini i uživam u miru koji osjećam, lagana sam i ispunjena, iako se s vanjske strane nije apsolutno ništa promijenilo. I shvatim zašto je Hoponopono toliko divan. Sva naša sjećanja, vjerovanja, osjećaji i programi (moja sestra to zove SVOP) ušla su u nas podsvjesno, i jedini način da izađu iz nas je upravo istim putem – podsvjesno.

Mnoge druge tehnike traže od nas da svjesno mijenjamo ono što mislimo, da razmišljamo i opraštamo sve ono što trebamo. A kako da mi to znamo kad nismo bili svjesni trenutka kada se bilo što uvuklo u nas. I zato i je toliko naporno i iscrpljujuće, te mnogi odustaju od želje da nešto u sebi promijene.

Hvala vam svima koji mi pokazujete svojim primjerom koliko je Hoponopono jednostavan i čudesan iako se ne poznajemo.

Volim vas

– Kristina Zvonar Brkić

Uvijek isti film

fNegdje sam jednom pročitala da čovjek pomisli oko 65000 misli tijekom dana. Malo sam se iznenadila, jer se sa svojim mislima nisam bavila na taj način – kvantitativni; mislila sam (tada) da je bitno što misliš, a ne koliko misliš. Onda sam naišla na podatak da misli koje mislimo tijekom dana su uglavnom iste one misli koje smo mislili jučer i koje ćemo misliti sutra (sa malim izmjenama). Htjeli su reći da se većina naših misli uglavnom ponavlja, i tako iz dana u dan, s vrlo malim promjenama. I tako do kraja života.

Malo zastrašujuće, zar ne?
To je otprilike tako ako mislimo da smo mi um. Nismo um, um je alat koji koristimo.
Ako nam je neka priča poznata i ako znamo svaki njen detalj, uglavnom smo blisko povezani s njom. Toliko blisko da smo se s njome poistovjetili i proglasili je svojom. Tako u većini izgledaju naši životi – to je uglavnom jedna te ista priča sastavljena od 65000 misli. Ili nije?

Naravno da nije, odnosno ne bi trebalo biti. Tko kaže da cjeli život trebamo gledati jedan te isti film (ponovo i ponovo)?
Kad uz tih 65000 misli krenete sa hopsanjem, vi svako malo prekidate ustaljeni film. To zna biti malo nezgodno – taman se uživite u poznati film, kad evo reklame: Hvala ti ili Volim te. Um ne voli prekide, kao što ne voli reklame usred filma (baš kad je najzanimljivije), pa se buni i nervira. S druge strane, u prirodi uma je da se prilagođava, pa ako prekidate njegov film svako malo sa Hvala ili Volim te, on će se u jednom trenutku toliko naviknuti na to da mu hopsanje više neće biti prepreka, nego sastavni dio filma. To je već puno, ako znamo što znači hopsati (čistiti).

S druge strane postoji još jedna bonus kvaliteta na to a tiče se snage onoga što mislimo.Tako kad ponavljamo Hvala ili Volim te, mi se zahvaljujemo (volimo) svemiru na svemu što nam šalje. Pošto je to proces koji počinje od nas (odnosno mi smo uzrok) onda i posljedice moraju biti rezultati uzroka – svemir nam stvarno šalje ono na čemu smo zbilja zahvalni i ono što zbilja volimo. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Uvjetovanosti

sDavno sam čitala knjige Wilhelma Reicha (ima 20 godina sigurno) i baš se dobro i ne sjećam detalja, ali zapamtila sam njegove analize psihologije masa. U jednoj od svojih knjiga navodi primjere masovnih euforija kod skupine ljudi na određenim mjestima (utakmice, skupovi, koncerti i sl.). Tako je na jednom mjestu spomenuo ovaj primjer: dok je stajao na jednoj autobusnoj postaji u društvu agresivnih huligana, i sam u jednom trenutku počeo osjećati agresiju u sebi (njihova agresija ga je na neki način ponijela).

Nisam baš nešto hodala po utakmicama, ali imala sam par puta priliku osjetiti tu masovnu euforiju na svojoj koži. Taj osjećaj ushićenja je zbilja stvaran i nije ga teško definirati – toliko je konkretan. Isto vrijedi i za pozitivne i za negativne osjećaje. Nije to ništa novo i u tome i jest problem (ako uopće o tome možemo govoriti na taj način), jer premalo na to računamo. Da bi nešto prevladalo potrebna je tzv. kritična masa; a ako to vrijedi za masovne pojave onda bi trebalo vrijediti i u pojedinačnim slučajevima (individualno), zar ne?

Slikajući odlažem slike jednu pored druge (gledam kako jedna paše uz drugu) i gotovo niti ne primjećujem da je slika koju trenutno slikam na neki način povezana s ove dvije koje sam prethodno naslikala – ne stilski nego u izboru boja (a boje su emocije). Tako na primjer nikada ne bih stavila na ovu zadnju sliku narančastu boju da mi u vidokrug nije ušla zelena s prethodne slike dok sam slikala. Tu pojavu sam prvi put uočila na akademiji u klasi, kad sam shvatila da je itekako bitno tko slika i kako slika s moje i lijeve i desne strane.

Kako se pomalo ježim od te vrste uvjetovanosti, sad se uglavnom pobrinem da je sve oko mene bijelo dok slikam.
Iz svoje okoline upijamo sve i svašta, a mislimo da su naši doživljaji autentični i da su samo naši vlastiti. E nije tako, itekako je bitno gdje se nalazimo i s kim se nalazimo. Istina, ne moramo mi biti medij koji preuzima tuđu energiju, hopsajući mi prenosimo dominantnu emociju (nema ječe emocije od ‘volim te’ i ‘hvala’).

Kako se sve dešava u nama (to je početna pozicija sa koje krećemo), možemo sve to promatrati s individualne razine. Dakle, unutar nas se prelamaju razno razne emocije i da bi neka emocija postala dominantna potrebna je kritična masa te emocije. Za hopsiće je to jako dobra vijest jer mi hopsajući forsiramo konstantno jednu te istu emociju: ljubav (volim te) ili zahvalnost (hvala ti)… (ili pomiješane te dvije emocije).

Da bi nešto prevladalo, treba određena količina i kvaliteta i zato su glavni alati u HO Volim te i Hvala (izjave vibracijski posebno jake), a količina ponavljanja ključna. Možda to i nije tako, ali sigurno nije ni daleko od istine. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Ho’oponopono multiplikacija

dDa bi se napravio jogurt potrebno je mlijeko i jedna mala količina gotovog jogurta. Mlijeko se mora skuhati (kravlje, sojino…), mora proključati i onda “odležati” do temperature oko 40 stupnjeva (to je otprilike temperatura koju može podnijeti vaš prst umočen u mlijeko). Nakon što smo zaključili da je temperatura ok u mlijeko ulijemo malu količinu gotovog jogurta i to je to. Ostavimo poklopljeno na toplome (ne u frižideru) i evo litre jogurta za od prilike 7-8 sati. Takav jogurt sigurno može stajati u frižideru nekih tjedan dana i onda nakon što smo ga potrošili gotovo cijelog -ostavimo si jednu malu količinu za novi jogurt. Pa zar to nije genijalno!!!

Meni je. Od male količine jogurta odjednom imam veliku količinu jogurta. Mnogo je takvih svakodnevnih čarolija koje su same po sebi čarobne… Recimo, samo s jednom upaljenom svijećom mogu upaliti bezbroj novih svijeća. Fascinirana sam sa ovakvim pojavama jer mi ukazuju na stvarnost zbilje u koju smo uronjeni.

Kad ponavljam Volim te, ja ne znam koliko taj moj jedan Volim te očisti, ali znam da nekoliko kapi (pa i jedna kap) plave vode (ako je vjerovati dr. Lenu) može očistiti strahovito puno. Jedna kap se odjednom pretvori u milijun kapi (i više). Kad se mala količina jogurta pretvori u veliku onda to vidim i nije mi neobično, kad jedna kap plave vode se pretvori u ne znam koliko kapi opet plave vode onda je um malo skeptičan (nekad se pita kako je to moguće)…

“Kad bi ste samo mogli vidjeti koliko se toga očisti… ne biste nikad prestajali čistiti”, riječi su dr. Lena upućene svim hopsićima.

Moj jogurt je gotov, okus mu je isti kao i ona mala količina koju sam dodala u toplo mlijeko. Sigurna sam da je tako i sa svakim izgovorenim Volim te. Taj Volim te nije pikado koji se zabode samo u jedno mjesto i kirurški iščupa problem baš s tog mjesta (iako je i to moguće). Volim te je kao ta mala količina jogurta koju ulijemo u sebe i ona se čudom proširi po svemu. Novim -Volim te – ta se količina još poveća i tako moj – Volim te- pretvara sve, baš sve u Volim te … ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Put učenja

open heartsDalek sam put prešla da bi došla od „Samo Ja“ do „Sve sam to Ja“…

Trnovit put na kojem me oštro trnje ranjavalo i žuljalo, a rane od tog trnja jako boljele i krvarile, ali sada svaki taj trn (i manje i veće) ljubim, volim i zahvaljujem im, jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni mene, ovakve kakva sam sad…

Na tom putu bilo je dosta (m)učitelja koji su me gazili, gušili i stiskali, a u stvari su me samo „podsjećali“ da se sjetim tko sam i što sam, da se sjetim koliko sam moćna i snažna i da sam sve to sama izabrala.

Sada znam da sam ih sve ja izabrala, baš kao što u teretani izabireš pojedine utege i sprave na kojima ćeš vježbati da postaneš snažniji. Tako sam i njih različite (neki su bili laganiji, a neki vrlo teški i naporni utezi) izabrala da bih ojačala svoje duhovne mišiće…

A oni su me cijelo vrijeme samo učili (uporno podsjećali) što je to bezuvjetna ljubav: „Sjeti se što je to i kako je to bezuvjetno ljubiti, kako je to kad ništa ne tražiš od mene i ništa ne očekuješ a ipak me voliš, kako je to kad te gazim i vrijeđam i nisam ti po volji, a i dalje me voliš, jer ja sam ti, a ti si ja , i ja ti samo pokazujem što je u tebi”…

I trebalo mi je duugo, jako dugo da to čujem, da vidim istinu, da ispod svih tih slojeva i maski koje su bile na površini vidim toplo ljudsko srce i dušu koja nije različita od moje, koja je i u meni, ista… jedno…

Da vidim koliko smo ispod površine potpuno isti, s jednakom čežnjom za ljubavlju i pažnjom koju smo tako očajnički željeli dobiti jedni od drugih, a nismo znali kako, nego kroz sukobe, uzimanje i bol…

– Ivana Bakota

Sjećanja i percepcija

 dRobey Paxton (autor knjige “Nema vremena za karmu”) kaže da neke duše odabiru iskustvo na Zemlji bez naročitog uplitanja uma (intelekta), što je god direktnije moguće i inkarniraju se u tijela sa “deformitetima” poput autizma, Downovim sindromom ili sličnim “bolestima” koji ograničavaju kognitivne sposobnosti na način koji se uobičajeno smatra normalnim. Tako oni doživljavaju svijet kako bi i trebali u skladu sa svojim namjerama, a mi “zdravi”, ih svom silom nastojimo natjerati da ga doživljavaju kako mi to mislimo, cijelo vrijeme insistirajući da je to jedino ispravno.

Često znamo kazati kako je “ljudski um nedokučiv”. Sva sreća da malo toga ovisi o dokučivosti ljudskog uma, inače bismo nahebali. Problem uma je u tome što je to ipak (većim dijelom) samo reprodukcija programa, podataka koje znanost automatikom asocira na mozak u kojemu se sve događa i odgovoran je za sve. Pa čak i kada istražuje iz drugog ugla, većinom je opet naglasak na mozak, kao u slučaju TED videa sa moždanim udarom (nisam čitao knjigu). U njemu se govori o iskustvu kada je mozak u poremećaju logičke percepcije. Pa se onda daju atributi lijevom i desnom mozgu, ovaj je za ovo, a onaj je za ono, jer je desni u blokadi (tamo je bio udar), pa ono što doživljavamo mora biti proces što se događa u lijevom ili obratno (autorica ipak ne odustaje od kategoriziranja, ma koliko god iskustvo bilo “čudesno”). Bazične funkcije mozga zasigurno djeluju nekom logikom, kao što procesor u kompjuteru procesuira podatke, odnosno programe koje mi napišemo nekim temeljnim načinom, no ljudski um je IMO jako malo područje, kao treptaj u procesu razumijevanja stvari u univerzumu. Možda je bolje objašnjenje da ima grdih problema djelovati izvan zadanih okvira uzročno-posljedičnih veza, lineranog koncepta stvarnosti. Toga se kao društvo trebamo odreći i tragati za drugim medijima kojima ćemo putovati do spoznaja o prirodi svijeta, pa i do tzv. “slučajnosti”. Svjesnost je taj medij – nešto posve prirodno, samo po sebi dano, što nam se neprestano obraća. Jedino što trebamo jest pronaći način komunikacije s njom, odnosno prihvatiti da smo mi ta Svjesnost, (praktički kompletan univerzum) koja djeluje na principu jasnovidnosti – tzv. nijemog znanja .

Kod vlastitih istraživanja o svjesnosti, posebno u praksama sanjanja, ponešto i OBE, te u stanjima unutrašnje Tišine, jasno je da stvari funkcioniraju drugačije po pitanju sjećanja i percepcije, kao i što je njihovo porijeklo drugačije. Neki autori koji su istraživali “onostrano” putem OBE-a su imali uvide da podaci, sjećanja, unutrašnji dijalog se downloadaju izvan nas, “odozgor” što bi se po domaću reklo, dakle, izvan fizičkog tijela. Dakle, riječ je o slojevitoj egzistenciji naše Duše koja je povezana Svjesnošću i ima međusobnu interakciju u tim slojevima. Tako se razmjenjuju i podaci između njih, no tumačenje je nešto posve drugo (um). Ho’oponopono je upravo odličan alat koji nam omogućuje direktnu vezu sa najvišim slojevima Sebstva/Duše (nijemo znanje) i djelovanja u skladu s tim u životu.

Ufff opet, predugo, kratim, kratim, gotovoooo     🙂 🙂 🙂

– Neno Lubich

Sjećanja

fU dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća ugledni znanstvenik Wilder Penfeld nakon niza istraživanja uvodi pojam “engrami” – to su točna lokacija u mozgu u kojoj su pohranjena sjećanja.
Nekih tridesetak godina kasnije jedan drugi ugledni znanstvenik, neuropsiholog Lashley nizom nehumanih pokusa na miševima dokazuje da je Penfeldova teorija u krivu.

Iako su uklonjena mjesta (dijelovi mozga) u kojima su bila pohranjena određena specifična sjećanja miševa, miševi su se i dalje sjećali onoga čega se u stvari nakon zahvata na mozgu ne bi trebali sjećati. Naime, ostali dijelovi mozga su na neki način preuzeli specifično sjećanje iz uklonjenog dijela (o tome piše i autorica Moždanog udara, koju često spominje Mabel).
S istim problemom se pozabavio još jedan vrlo ugledni neurokirurg, Karlo Pribrama, koji je došao do istih saznanja kao i Lashley. Zaključio je da ne postoje u stvari točke u našem mozgu gdje su pohranjena naša sjećanja, nego da je mozak ustvari samo “aparat” koji ta sjećanja percipira, što znači da su sjećanja smještena negdje drugdje, a ne u samom mozgu.

Sa stajališta hooponopona ovo je vrlo zanimljiva tema jer kao što znamo jedno od aksioma HO je i to da kad se nešto čisti u nama – ustvari se čisti u svima!

Zanimljivo je da je nekoliko znanstvenika koji su radili na ovom polju neovisno jedan o drugome došli do istih rezultata. Tako su neka istraživanja dovela do nevjerojatnih otkrića kao ono otkriće od Waltera Schemppa koje se temelji na tome da ni nedavna sjećanja ustvari nisu locirana u našem mozgu, nego su pohranjena u polju nulte točke (to je u našem pojmovniku Nula).

Ta teorija potvrđuje i još jednu često spomenutu tvrdnju u HO, a to je da se svijet nalazi u nama, a ne mi u svijetu. Jer mi u stvari ne percipiramo vanjski svijet u svoj unutrašnji, nego obrnuto – mi smo ti koji cijelo vrijeme projiciramo slike i tako stvaramo vanjski svijet (virtualnu stvarnost).

Dakle, nismo mi veliko skladište sjećanja nego polje nulte točke (Nula). Što znači da je svijest globalna pojava, pa sve utječe na sve. Mi smo konstantno u interakciji s poljem nulte točke. Naš mozak konstantno pridobiva “stare” informacije (programe) kao što je u stanju primati i “nove” (inspiracija). Predmete percipiramo na način da rezoniramo s njima, odnosno da se uskladimo s njima, što znači da su čovjekove sposobnosti mnogo veće nego što smo toga svjesni.
Potrebno je samo promjeniti razmjenu informacija s Poljem (Nulom) jer i onako se sve odvija preko njega (drugoga niti nema).
Ispada da su sadržaji naših života samo jedna od bezbroj mogućnosti koje su nam dostupne i zato su promjenjivi.

Hopsajući mi ustvari napuštamo određene mogućnosti iz Nule (programe), a prihvaćamo one koje su najbliže našoj pravoj prirodi (a ona je takva da briše granice individualnosti i odvojenosti te donosi nam kvalitete za koje nismo niti slutili da mogu biti naše). ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Talenti i potencijali

fSvako od nas rađa se s jedinstvenim talentima i posjeduje potencijale za iznimna dostignuća, pa ipak, rijetki te potencijale iskoriste. Razlog je u pretjeranoj uvjetovanosti ne samo odgojem, već i u naučenim znanjima, koja nas potiču na primjenu provjerenih metoda te jasno sugeriraju gdje su granice mogućeg.

Dok smo uvjetovani postojećom realnošću, ne možemo biti u stanju aktivirati svoj puni potencijal, koji djeluje tek onda kada uspijemo utišati svoj racionalni um. Racio uzima u obzir isključivo ono čega smo svjesni. Analizira i procjenjuje, teži razumijevanju, pa sve ono za što ne postoji logičko objašnjenje automatski odbacuje.

Zbog toga je bez obzira na razinu inteligencije ili količinu znanja skupljenog na ovaj način, analitički um ograničen, jer nema pristup cijelom nizu informacija i uvida, ne samo podsvjesnih, već i onih nadsvjesnih, koje su u području duhovne inteligencije. Dokle god je naš intelekt zaokupljen obradom informacija, limitiran raspoloživim znanjem i usmjeren na bavljenje problemima postojeće realnosti,  blokira se ulazak više stanje svijesti.

U stanju više svijesti naši uvidi i spoznaje proširuju se do neslućenih razmjera, jer nam se otvara kanal prema svim informacijama (Nula) a naša kreativnost, te sposobnost pronalaska originalnih, nekonvencionalnih i ispravnih rješenja postaje čudesna.

Sve se to postiže ulaskom u meditativno stanje i/ili (HA disanjem) u kojemu se naši moždani valovi usporavaju te se postiže obnavljanje na svim razinama postojanja (tjelesnoj, mentalnoj i duhovnoj). U takvom stanju se aktiviraju svi naši prirođeni potencijali koje uslijed užurbanosti i stresa nismo uspjeli razviti, ili smo ih zapostavili…

– Gordana Balić

Boje su u nama

images (13)Koliko postoji nijansi npr. žute boje? To uopće nije moguće odrediti. Zamislite da u neku osnovnu žutu dodajete kap po kap recimo bijele boje…tko zna koliko je potrebno kapi da bi žuta prestala bit žuta i postala zamućena bijela. Ako na istu količinu žute dodam istu količinu bijele boje i dalje će dominirati žuta boja, a ne bijela iako ih u količini ima isto…

Ako u crnu boju dodam kap bijele boje, rezultat će biti zanemarujući u korist bijele. Ali, ako u bijelu boju dodam kap crne boje, bijela više neće biti onako bijela kao što je bila prije te jedne kaplje i to će se jasno vidjeti.
Da bi se neutraliziralo crnilo u crnoj boji trebati će abnormalne količine bijele, a da bi bijela prestala biti bijela potrebno je svega par kapi crne i eto ti sivila.

Neslana hrana nije ukusna, a nije ni presoljena – soli bi trebalo biti baš onoliko da obogati okus hrane.
Tijesne cipele nisu udobne, kao ni cipele koje su nam prevelike pa jedva u njima hodamo…i tu je potrebna prava mjera. Isto je i sa svime ostalim u životu – potrebno je imati mjeru u svemu – inače imamo kontra efekt.
Kad nam je u jednom području života crnilo potrebno je jako puno bijeloga da bi se to crno neutraliziralo. Iako je to logično mi ipak u životu u praksi postupamo drugačije – na postojeće crnilo dodajemo još crnila i malo smo začuđeni što je sve i dalje crno. Znamo reći da smo probali dodati neku drugu boju, ali da se rezultati ne vide. Naravno da se ne vide kad sve osim bijele boje slabo utječe na crnu, a i te bijele treba jako, jako puno – strašno puno…
Jednom sam negdje pročitala da je u stvari moguće ispunjenje 99% naših želja i to već u ovom životu i da jednostavno za neke složenije želje treba više vremena (spomenuto je 5 godina – ako se u tih 5 godina ništa nije promijenilo onda nešto ne štima sa željom ili mi baš ništa ne radimo po pitanju ispunjenja te želje).

Hvala i Volim te su kapi bijele boje (recimo), a mi svijetom “hodamo” s kantama boje. Neke kante su nam pune crne boje i teške su i otežavaju nam život, nekada toliko da nam i ostale kantice koje su prepune veselih i živih boja nisu toliko privlačne zbog tih crnih. Potrebno je puno kapi bijele (Hvala, Volim te) da bi se ublažila intenzivna crna boja, ali je lijepo kad znamo da svaka kap Hvala ili Volim te djeluje i da iz trenutka u trenutak crna više nije ona ista crna od par trenutaka ranije pa ni sama kanta s tom bojom više nije toliko “teška” kao što je bila.

Obožavam miješati boje, dodavati kap po kap određene boje u drugu boju, a volim i hopsati, onda se moj Volim te spaja i miješa sa sve ostalim što nosim u sebi. Rezultati nisu uvijek predvidljivi i očekivani (dobro je da je tako), ali nisu nikada loši – na taj način mogu uživati u novome, a i uvijek nešto novo naučim pa to mogu dijeliti sa drugima.
Postoji bezbroj nijansi žute i svaka je lijepa sama po sebi jer postoji kao mogućnost koja se može i ne mora koristiti-ispoljiti. Tuga, bol, jad… su boje (tama) kojima fali bijela boja (svjetlo) i ako nam se ne sviđaju možemo ih neutralizirati dodavanjem bijele.

Hvala i Volim te – je kao kap po kap bijele boje, zrno po zrno soli, to su čarobne riječi koje osim što neutraliziraju crnilo, mudro balansiraju i sve ostale boje u nama… pa ničega nema niti previše niti premalo nego baš onoliko koliko treba. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Pitanja i dileme

cEvo gotovo godina dana otkako ho opsam… Počela onako da probam – svidjele su mi se te četiri rečenice i smisao…. U početku nisam namjerno htjela previše čitati, istraživati, skupljati previše informacija, eventualnih “dokaza”. Znala sam da bi me to odvelo u krivom smjeru, sumnje, suvišnih pitanja, kako, zašto, ma je itd. Prepustila sam se samo vibraciji tih četiri rečenice… Što će se s time “riješiti”, kako, bilo mi je nevažno… samo sam pratila osjećaj koji mi donose te četiri rečenice… bilo u trenucima mira ili trenucima strke…

Svjedočila sam tom osjećaju mira, manje nervoze, napetosti, straha, seboreja koja mi se znala izmjenjivati svakih mjesec dana, pogotovo u vrijeme pojačanog stresa, napetosti … već više od pola godine gotovo je nema… Imam li očekivanja? Očekivanja su na neki način dio svačijeg života… Postavlja se pitanje kako ho opsati bez očekivanja (ipak je to nešto jače), čemu ako nemamo cilj, svrhu, nadu, čemu ako nećemo riješiti to to i to…., mudrolije našeg uma koji opet uvjetuje, preispituje, rađaju nesigurnost, strah sumnju jel to to, hoće li se i meni riješiti to i to… kako drugima, meni ne, ho opsam li dovoljno, pravilno itd.

Sva ova pitanja, dileme, vode samo u pogrešnom smjeru, vode u smjeru odustajanja…

Stoga bez pitanja, preispitavanja samo Hvala, Volim te, jer tu su svi odgovori…

A što nam život piše i kud ćemo se odvesti to ne znam, ali znam da je lakše sa Hvala i Volim, nego u vječitom strahu, tjeskobi, sumnji….

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj