Zaključivanje naopačke

Neki dan pričam sa suprugom kojoj se dogodilo nešto što joj je poremetilo planove 🙂 koji su bili super poslagani. Bila je baš ljuta i nervozna zbog toga. I kaže jučer sam ZNALA što će i kako će biti i bilo je sve u redu. Danas NE ZNAM i zbog toga sam nervozna, ljuta, ne znam što da radim…. Prema nekom uobičajenom načinu razmišljanja, valjalo bi zaključiti da treba sve “dovesti u red” kako bi opet ZNALA i sve je OK. No, pitao sam ju tada, dobro jučer si ZNALA da će danas biti sve OK, a ipak, sada si nervozna zbog toga što nije sve OK? Koliko ti to govori o tome što si ZNALA jučer? O tome koliko možeš računati na to što planiraš?

Postoji dakle dva “ZNAM”. Provo je znam da će sve biti u redu bez obzira što se dogodilo. Ovo je neuvjetovano znam kojim dajemo povjerenje životu. Čisto i bez straha. I drugo, ono koje isplaniramo jer tako mora biti da bismo se osjećali dobro, ako se to ne dogodi, bit će katastrofa. To je uvjetovano “ZNAM”. To što će se dogoditi određuje kako ćemo se osjećati. Time dopuštamo vanjskom da utječe na naš život, raspoloženje, djela… Da smo i malo realni, shvatili bismo da ne možemo znati što će se dogoditi, čak i ako smo pročitali današnji horoskop. Učinimo dakle sve što možemo sada, sa ovim znanjem, sa ovim iskustvom i onda pustimo. Što god da se dogodi, to je točno ono što smo stvorili i što se u tom trenutku trebalo dogoditi.

– Miro Skender

Jutros je nestalo struje u zgradi, pa ne radi grijanje, nemam pristup internetu, ne radi telefon, čak ne mogu niti upaliti plin (jer je ona iskra za paljenje plina na struju), a u stanu nikako ne mogu naći šibice ili bilo kakav upaljač. Planirala sam slikati, ali eto, kako nema struje, pišem ovoj tekst kojega inače ne bih pisala sigurno.
Hopsam – ne da bi nam uključili struju – hopsam da bi sve bilo onako kako treba, najbolje moguće.

Zgodno je, kad se prestanemo uplitati u život, kad ga ne pokušavamo korigirati, popravljati, naštimavati po svojoj mjeri nego postanemo njegova podrška – nestaje otpor i javlja se jedna vrsta bezbrižnosti.
Kad smo bili mali (uglavnom prije škole) bili smo bezbrižni (bar je tako trebalo biti), nismo se brinuli – roditelji su vodili računa o svemu: što ćemo jesti, kuda ćemo ići, što ćemo obući…
Isti stav je moguće zauzeti i sada (iako sve upućuje na to da ako stvari ne obavimo mi nema tko drugi).

Bezbrižnost ne znači prekid djelovanja, bezbrižnost znači da smo bez brige jer znamo da je sve sad baš onako kako treba biti, nikako drugačije. Zbog naše slobodne volje i uvjerenja da znamo što je za nas najbolje mi se nalazimo ovdje gdje smo sada. Nema tu nikakve greške… naša pozicija je precizna, da preciznija ne može biti. Čitav niz naših vlastiti odluka (svjesnih ili ne svjesnih) su nas dovele baš u ovu točku u kojoj se sada nalazimo. Ako nam se vlastita pozicija ne sviđa, znači da si priznajemo (preuzimamo odgovornost) da naše dosadašnje odluke i nisu bile možda najbolji izbor. E sad, da bi se nešto promijenilo treba vremena (nekada manje, a nekada više) i ne samo to – cijeli naš sistem djelovanja bi trebao biti promijenjen (jer isti postupci donose iste rezultate). Tu ulijeće hopsanje, meditacije i sl.

Iz bilo koje pozicije u kojoj se sada nalazimo mi u stvari nikako ne možemo znati što je dobro za nas. Znači potrebno je otpustiti, “odustati” i hopsati.
Zna mi se desiti da kad slikam sliku da mi ide sjajno. Dogode mi se neke fenomenalne stvari na slici, ali slika ne funkcionira u cjelini, a trebala bi (to je kao da imate fenomenalne cipele na nogama i gore fenomenalnu odjeću koja uopće ne paše uz te cipele… pa pokušavate uskladiti jedno sa drugim i ne ide nikako, pa morate od nečega odustati – ili od cipela ili od odjeće). Često mi se zna desiti da moram “žrtvovati” baš taj fenomenalan dio, pa onda “srušim” cijelu sliku i slikam ponovo do god nemam cjelinu. Ne plačem za tim fenomenalnim dijelovima, ne pokušavam ih sačuvati na bilo koji način jer znam da je cjelina važnija, da dobra slika funkcionira samo u cjelini, nikako drugačije.

E, pa tako je i sa životom. Potrebno je odustati od svega onoga što mi smatramo da čini “dobar” život, a život u cjelini teško možemo vidjeti iz svoje pozicije.
Ali kao što znamo netko ima potpuni uvid i zna što je dobro i za nas i za cjelinu. On slika ne samo naš život nego sve ukupni život i nema sumnje da će se pobrinuti i za naš djelić te slike, pobrinut će se da svi dijelovi budu jednako savršeni kao i cjelina…. (tekst je gotov, a evo i struje) ♥

– Dani Ella

Kad neko ode sa ovog svijeta kažemo da je napustio ovaj život, pa se tako često spominje u literaturi termin “beživotno tijelo”. To je vrlo neobično jer ustvari sve možemo izgubiti osim Života.

Kad sam stigla na ovaj svijet, jedino što sam imala je Život… tijelo je došlo kasnije. Kad budem napuštala ovaj svijet jedino što ću ponijeti sa sobom je opet Život, jer bez njega me nema. U trenutku kad sam se utjelovila nisam težila gotovo ništa, ali sam bila Živa. Koliko u stvari teži jedan Život? I može li se uopće promišljati na ovaj način? I što je u stvari Život?

Život očigledno ne ovisi o težini, veličini i obujmu. Može boraviti u jako malom tijelu, a može boraviti i u velikom tijelu. Kako tijelo raste tek nakon što se Život usadio u njega, mogla bih zaključiti da kvaliteta Života sigurno ne ovisi o njegovoj veličini. Ako bih baš inzistirala na veličini, mogla bih zaključiti da sam Život gotovo i nema veličinu. Može li se Život širiti proporcionalno s formom u kojoj se nalazi, ne znam i ne bih ulazila u to jer mi se to čini potpuno nevažno. Ono što je bitno jest da sve ono što jesmo možda je toliko malo da se golim okom niti ne može vidjeti. Život ne ovisi o veličini ni obliku ni vremenu ni prostoru… Život je potpuno neovisan i zato je sveprožimajući, sveprisutan.

Kad transcendiram, čini mi se da sam Ništa, prazan prostor koji nije određen i precizno definiran. To je tako jer me u prostoru u stvari nema, jer Ja sam Život koji ispunjava prostor.

Wordsworth kaže:

I osjetio sam… osjećaj uzvišenosti

Ili nešto mnogo dublje prožeto

Što boravi u svjetlosti zalazećih sunca,

U cijelom oceanu i živućem zraku,

U modrom nebu i čovjekovu umu;

Pokret i duh koji pokreće

Sve misli, svaki smisao svake misli

I protječe kroz sve.

♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Oduvijek mi je stran bilo koji oblik nasilja.Taj osjećaj se još pojačao kad sam bila trudna-svaki oblik života mi je posto svet; nisam mogla niti zamisliti da ubijem recimo komarca ili stanem na mrava. Filmovi su mi postali nepotrebni sadržaji prepuni drame i nasilja, pa sam ih tako prestala gledati (osim nekih dječjih koje sam “morala” gledati s Gitom i koji su po sadržaju bili prihvatljivi, jer ni ona ne želi gledati ništa što sadrži bilo kakvo nasilje). Tako sam u zadnjih 9 godina pogledala u cijelosti jedno 3 filma (pet najviše). TV uopće ne palim, a ono što gledam su uglavnom dokumentarci na netu, i to sa strogo odabranom tematikom-duhovnost ili zdravlje.

Sinoć je bio neki akcijski triler na jednom od programa i ni sama ne znam iz kojeg razloga odlučila sam malo pogledati. U filmu su se izmjenjivale najrazličitije akcijske scene prepune drame (pucnjava na sve strane…) i na moje iznenađenje ja sam se osjećala potpuno isto kao da taj film ne gledam. I dalje sam osjećala mir, “volim te” je ozvanjalo u svakom trenutku… i nekako sve je i dalje bilo dobro -kao da to što gledam nema baš nikakve veze sa mnom. Veliko olakšanje i potvrda da Sve što se stvarno dešava je u meni.

U filmu mi čak nije smetala ni buka, mogu čak reći da sam uživala u prekrasnim scenama Venecije; divila sam se kadrovima prepunih boja (Venecija je luda u bojama)… Iako sam znala o čemu se radi u filmu, pažnja mi je bila usmjerena na slike kadrova, a ne na sadržaj filma. Sve zajedno sam odgledala 15 minuta filma i onda sam otišla spavati.

Osjećala sam mir prije gledanja filma, za vrijeme gledanja i nakon toga…što znači da film nije uspio poremetiti moj mir. Vjerujem da je tako i sa svime ostalim – da se u jednom trenutku se iz tog Mira više ne izlazi, da on postaje konstanta za sve i u svim situacijama. Mir je naše prirodno stanje i tu je uvijek – bez obzira što ga možda trenutno ne doživljavamo. Vanjski svijet je samo pokazatelj koliko smo trenutno “udaljeni” od tog Mira i koji nas sve sadržaji (programi) dijele…

Volim te – briše programe, briše i udaljenosti…Volim te je ustvari šapat Ljubavi koji nas “vraća” natrag k sebi, a Mir je mjesto gdje ta Ljubav boravi. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kad kažemo iscjeljivanje, većina misli na fizičko tijelo. No, skrivajući se iza boli, obično se nalazi neko emocionalno pitanje koje treba razriješiti.

Um i tijelo rade kao jedno, a svaki radi ono što onaj drugi diktira. Prvo moramo iscijeliti svoje “unutarnje” razine, jer se duhovno tijelo mora pročistiti prije nego li može doći do fizičkog, emocionalnog i mentalnog iscjeljivanja. Iscjeljujemo se iznutra prema van. Čišćenje duhovnoga tijela od toksične energije zahtjeva duboko istraživanje naše duše i rad na našoj sjeni (unutrašnjem djetetu). Kada se suočimo s tamom u sebi, to nas otvara i omogućava svijetlosti da osvijetli sve kutke našega bića. Puno je lakše rješavati neko pitanje kada ga jasno možemo vidjeti.

Ispod boli, razočaranja, ogorčenja i ljutnje je ljubav koja iscjeljuje sve rane. Ta ljubav nalazi se unutar svake stanice našega fizičkoga bića, skrivena dok ne naučimo kako joj pristupiti…

Hvala ti, volim te…

– Gordana Balić

Znamo li zaista što je to život? Štogod mi rekli da život jest, nismo niti blizu odgovora, jer život je uvijek više. Zapravo, i nemamo izbora osim život promatrati iz ljudskosti – forme što nas zavodi svojom pronicljivošću i zastrašujućom ljepotom, a opet sputanošću koja nas zbunjuje i svlada, čini onemoćalim, zaspalim. Ali, ako bismo pokušali odgovoriti na pitanje što je to savršeno oko ljudskosti, kakav bi odgovor bio? Jedino što mi pada na pamet jest raznolikost!

Dakle, iz Jednote dolazimo na svijet dualnosti – u mnoštvo. Iz Ljubavi u strah! Što se tada događa? Nakon rođenja, ulaska u dualnost (odvojenost) kao reakcija nastaje strah, hladnoća. Čini se da nasilno postajemo biće sa dva kraja ili polariteta: Jedan i mnogi.

Sada više nemamo kud: valja nam krenuti odatle, iz jednog polariteta ka drugom dok se ne sastanemo negdje u sredini. Ho’oponopono nas uči kako da dođemo do te sredine, do suštine ljudskosti. Hopsajući, putujemo s jednog kraja – samovažnosti prema drugom – čistoj bezuvjetnoj Ljubavi i na tom putu naučiti ćemo da je sve Jedan, ali i da je sve mnoštvo! To je zajedno u isto vrijeme; Jedan – kao počivalište, Mir kojemu žudimo; Mnoštvo – kao istraživanje prostora oko nas, oko Mira.
Ono što se događa na tom putovanju je da Ljubav raste u odvojenosti, iako je iz Sebe i krenula, pa se to čini kao paradoks, koja ovako izgleda:

Ja sam Ljubav koja voli Nenu!

Ali nema paradoksa, sve je u savršenom redu, zapravo 🙂 U odvojenosti stječemo svjesnost, to je okruženje u kojem učimo o Sebi, prostiremo pipke tragalice za smislom ovoga nereda oko nas. Promatrajući Kaos, promatramo i sebe, te dobivamo poticaj za otkrivanjem tko smo u svemu tome! Dakle, idemo iz Sebe kroz kolektivno, prema individualnom, odnosno prema sredini iz početka priče.

Najčešća zablude na ovom putovanju su želje da budemo netko drugi! Poznati mudrac, veliki yogi, znanstvenik, glazbenik… Biti bilo što drugo je nemoguće, jer ja sam Jedan, a drugo je mnogi i putujemo Jedan prema drugome, a ne iz drugog prema Jednom 🙂

Zato nema pogreške, ona jednostavno nije moguća! Strah uklanjamo konačnim dopuštenjem odvojenosti, koju nikada zapravo nismo do kraja prihvatili i zavoljeli! To je prvi pečat što nas je obilježio u čovjeka na Zemlji! Cijeli svoj život provodimo samo da bismo konačno prihvatili odvojenost i tek tada postali Jedan, čista bezuvjetna Ljubav.

“Hvala i volim te” je taj put.

🙂 ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Meni je ho’oponopono “došao” kao lijepa glazura na torti življenja, na već pripremljen teren prihvaćanja odgovornosti iz drugih sistema koja sam prakticirao do tada.

Nisam imao poteškoća oko ponavljanja riječi, osim ponešto za uvesti tu praksu u “sistem”, da se ta prirodnost ugnijezdi u buntovni um, a to sam rješavao trikovima, malo i upornošću. Po meni kod hopsanja (a i sveg ostalog), dobro je poraditi na toj prirodnosti, na način da sve u našem životu, a ponajviše um i ne primijeti da se dogodila neka promjena, kao što lišće polako pada sa stabla i nitko se oko toga ne sekira, a ponajmanje stablo. Tako bi i pristup hopsanju trebao biti pomalo kao i hodanje, disanje, plivanje… Po mom iskustvu, najvažniji element je onaj koji nas pogoni!

Stoga bi prvo pitanje trebalo biti: Što mene pogoni u životu? Odgovor na ovo pitanje je od vitalne važnosti, jer se u njemu krije podrijetlo volje za promjenom koje će hopsanje donijeti, a mislim i količina rezultata u našim životima! Smatram da nije dobro da nam je motivacija izliječiti bolest ili dobiti novac, jer to nije pogon koji nas vodi, zapravo su više podsjetnici, simptomi što nas gurkaju da izvučemo strast za transformacijom na površinu i njome živimo život svjesnog bića.

Kada promotrimo izvore što nam potiču volju za promjenom, onda nam preostaje samo donijeti odluku – i to je to! Odluka je automobil kojeg vozimo, sve ostalo su ukrasi, široke gume, alu felge, sportski ovjes, kožna sjedala… te elemente stavljamo na našu svjesnost i obogaćujemo živote s Ljubavlju što nam se iskazuje kao posljedica hopsanja.

– Neno Lubich

Za cure  (i svjesne dečke)

Obrazac žrtve, PMS i mjesečnica, i kolektivno žensko tijelo boli. Kroz vlastito iskustvo o tim temama i kakve veze one imaju jedna s drugom piše naša suradnica Petra Varšić.

Prije nekog vremena sam se prijavila na natječaj za posao. Baš sam rasturila u pripremama i završila testiranje s maksimalnim brojem bodova, sigurna da ću dobiti posao. Posao je dobila žena koja je imala manje bodova i opaku štelu za posao. Bila sam šokirana nad tom nepravdom, tulila sam k’o vol, izgubila sam jako puno vremena na pripreme, u međuvremenu nisam pratila druge natječaje, nisam imala novaca, a niti izglednog posla. Situacija mi se komplicirala iz dana u dan. I svaki put kada bi mi nešto nedostajalo, ja bih krivila ženu koja je dobila posao. I državu u kojoj je važnije poznanstvo od znanja, i državnu službu koja ne zna diskretnije načine nego se blamira tako da je to svima vidljivo. Imala sam susret s tom ženom kroz koji mjesec i bila sam bezobrazna, rekla sam joj sve što je ide i dodala da svaki put kada stavi žlicu u usta nek’ se sjeti da je tu žlicu otela mom djetetu iz ruku. Nemam naviku biti takva, ali u tom stanju sam se ozbiljno divila svojoj elokvenciji kojom sam tako mogla povrijediti nekoga.

Bila je toliko šokirana da je iskopala moj broj i nazvala me još taj isti dan. Rekla sam joj da znam preko koga je dobila posao i poslije mog kraćeg pikantnog monologa, rasplakala se i rekla: “Imam troje djece”. Sjetila sam se da smo razgovarale prije testiranja, pričala je s ljubavlju o svojoj djeci, spominjala kako joj je teško bilo raditi u skladištu i smoći snage da se bavi s djecom poslije posla. Jednostavno, žena koju sam mrzila iz dna duše jer je otela moj “gospon-čovek” posao je nestajala, vidjela sam ženu koju sam mogla razumjeti. Na moje vlastito zgražanje osjetila sam kako odbacujem teško breme mržnje prema njoj, a uz njega i obrazac žrtve s kojim sam se poistovjetila.

Plakale smo zajedno, ja sam je prihvatila.

Taj put sam bila svjesna da sam s tom ženom osvijestila jedan dio kolektivnog ženskog tijela boli, uvjerenje koje smo dijelile rastopilo se kroz žensku podržavajuću energiju i svjesnost da ja nisam moja mržnja i moj otrovni jezik. Bila sam poistovjećena s tim osjećajem, a tek kada sam ga rastvorila postala sam svjesna koliko mi je bio mukotrpan i koliko je daleko od moje prave prirode.
Sve dijelimo kolektivno žensko tijelo boli, sastavljeno od mučenja, silovanja, smrti, ratova, gladi, rađanja, ženske patnje stare koliko je star sam svijet. Kolektivno žensko tijelo boli se često ponaša kao da je naše vlastito, a mi ga prigrlimo, dopuštamo mu da bude dio nas. Ponekad vjerujemo da smo to zapravo mi, identificiramo se s odijeljenošću, patimo i koprcamo se u agoniji.

Kolektivno žensko tijelo boli je najlakše prepoznati u danima oko mjesečnice kada osjećamo fizičku ili emocionalnu bol. Da bi jačalo, tijelo boli traži dodatnu bol i našu energiju. Dok smo god fokusirane na bol koju tada osjećamo, dok god analiziramo i razmišljamo o patnji mi hranimo tijelo boli i ono nas prevladava. Ujedno, često kreira teške situacije u životu i hrani se našom energijom koju im pridajemo. Tko još nije proživio teški PMS s kojim se je poklopila teška životna situacija?
Žensko kolektivno tijelo boli je blokirana, ustajala energija koju treba otpustiti, a to možemo jedino ako smo dovoljno svjesne. Ispada malo tricky, jer da bismo bile svjesne trebamo otpustiti kolektivno tijelo boli.

Iz iskustva mogu reći da je jedan od najočitijih pokazatelja djelovanja kolektivnog ženskog tijela boli – mentalitet žrtve. Kada se osjetite jadno, bespomoćno, uplašeno ili ljuto zbog nepravde prema sebi ili drugima – promotrite svoju tjelesnu i emotivnu reakciju, nemojte se iznenaditi ako ste potpuno sigurne da je taj osjećaj autentično vaš. Ako se ovog trena možete sjetiti vezanosti na svoju patnju i ako shvatite da vi niste vaša patnja – počele ste osvještavati tijelo boli.

Pričekajte mjesečnicu, imat ćete lijepu priliku promotriti kolektivno žensko tijelo boli u njegovoj pojavnosti i vidjeti da to niste vi. Isto tako, ako prije naletite na mučnu situaciju promatrajte svoje reakcije i nemojte se identificirati s njima jer to niste vi.
Koliko god bile mučne, ponavljat će se, sve dok ne postanemo svjesne da to nismo mi. Ne zaboravite, manifestacije tijela boli se javljaju s jednim jedinim razlogom – da ih mi postanemo svjesne jer je to jedini način da rastvorimo kolektivno žensko tijelo boli.

Rastvaranjem tijela boli mičemo koprenu koja zaklanja pogled na našu pravu prirodu. A u njoj nema patnje ni boli. Ako pogledamo s druge strane, vidimo da su naše boli i patnje mali blagoslovi, jer su upravo one poticaji da prepoznamo kolektivno žensko tijelo boli i da ga rastvorimo, ostavljajući našim kćerima, nećakinjama i unukama u nasljeđe čistu, snažnu, podržavajuću i toplu žensku energiju iz koje mogu rasti bez uvjerenja patnje i boli.

Napisala: Petra Varšić

Preuzeto s http://carobna-suma.com/2013/03/16/za-cure-i-svjesne-decke/

Na početku kad sam se tek upoznavala s hooponopono tehnikom malo sam bila skeptična u vezi hopsanja od 0-24h. Nekoliko pitanja me je mučilo: Je li je ponavljanje jedne te iste izjave prirodno? Što ako tehnika nije najbolje moguće rješenje baš za mene ? Što ako u jednom trenu poludim od tolikog ponavljanja hvala ili volim te? Što ako?… Bilo je tih “Što ako?” dosta na samom početku, a onda su se hopsanjem polako počeli gubiti i sad ih više nema.

Recimo da hopsam oko godinu dana intenzivno, hopsala sam i prije onako usput, kad bi se sjetila, ali da baš fokusirano hopsam ima godinu dana.
Neki dan sam u grupu stavila zadnjeg prevedenog Moojia koji je malo drugačiji nego ostali, malo je konkretniji… i jako me je podsjetio na hopsanje. Način na koji on opisuje fokusiranost na sebe, na “ja jesam” je ustvari dobar primjer kako se hopsa.

Odličan je primjer vožnja u autu. Ako želimo ne sletjeti s ceste i stići na cilj moramo biti fokusirani na cestu ispred sebe i pri tome nas ništa ne bi trebalo spriječiti i odvraćati pažnju (Mooji to fenomenalno opisuje).
Na isti način se hopsa, cijelo vrijeme i što god se dešava ništa nas ne bi trebalo spriječiti u tomu, ništa nam ne bi trebalo odvraćati pažnju…

Znam da većina hopsića to zna, ali isto tako ima dosta novih hopsića koji možda nisu upoznati sa svim informacijama vezanim uz hooponopono.
Kad ste fokusirani na hopsanje onda to ispadne kad se sve zbroji bar 6 sati i više (u prosjeku) konstantnog hopsanja (tako je bar kod mene).

Kad se hopsa gotovo cijeli dan u jednom trenutku postanete usklađeni s vibracijom koju konstantno ponavljate i onda se javlja osjećaj da sve van toga nije prirodno.

Javlja se i lakoća postojanja i daljnje ponavljanje je kao kad naučimo voziti auto – u jednom trenutku više nismo napeti tehnikom nego s lakoćom uživamo u samoj vožnji.
♥ ♥ ♥
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=QKwDvCMcXsg

– Dani Ella