Najveći problem civilizacije jest u insistiranju da svi njeni članovi ponaosob imaju jednaku percepciju svijeta, svoga položaja u njemu, iste opise, pojašnjenja, osjećaje i emocije spram vanjštine koja ga okružuje. Pod svaku cijenu se nastoji izgraditi jedan svijet, jedna stvarnost, jedan um. U tu svrhu, čovjek je izmislio metodu socijalizacije kojom provodi ovaj pakleni plan i to radi prilično vješto, valjda iz nevjerojatnog straha da bi bilo što izvan tih kalupa moglo biti prokleto.

Socijalizacija svojim golemim zamašnjakom silovito nastoji učvrstiti čovjeka na jednu dimenziju viđenja sebe i svijeta, što ovaj prihvaća bez ikakva otpora, kako bi se inercijom toga vrtloga što bolje uniformirao u društvo. Činjenica općeg prihvaćanja ideje po kojoj je naš “klik”, koji se začuje pri idealnom uklapanju u društvo jedino prihvatljiv, poražavajući je klimaks ljudske sudbine, jer tobože potvrđuje “istinu” da je čovjek sigurni gubitnik, ma kako djelovao na okolinu.

Sva iskustva koja imamo u životu služe toj poražavajućoj svrsi: počevši od trenutka rođenja, pa naovamo, svaki tren je lijepo nizana kuglica u ogrlici zablude koju smo bespogovorno popili i čiji smo nauk prihvatili, kao kruna življenja. Nažalost, čak i traumatske događaje prihvaćamo kao nužnost, nešto što je prirodno, što treba proći kako “bismo ojačali”, jer su tako prolazili naši stari i oni znaju najbolje. U toj zasljepljenosti, predajemo se poražavajućim torturama od strane društva, učitelja, roditelja, druge rodbine, muževa, žena, pa čak i vlastite djece! Zastrašujuće je kako smo zavedeni, kako smo hipnotizirani u tu zabludu prihvaćanja terora, a sve u cilju postajanja boljim, a da ne govorimo sramotnim konceptima vjerskih grupa o tobožnjoj nagradi za muke u drugom svijetu i važnosti prolaženje kroz samo-uništenje u ime toga!

Rekapitulacija znači sustavno prizivanje u sjećanje događaja i osoba sa kojima smo komunicirali u životu. Ona ima težnju da sinkronizirano mijenja našu prirodu, topeći uniformiranu strukturu, čvrsto dimenzioniranu tokom socijalizacije, kojoj smo od trenutka rađanja bili izloženi. Prisjećanje trenutaka kada smo živjeli određenim tempom, raspoloženjem i stilom vratiti će nam “energiju trenutka” natrag u naše energetske centre. Ona je do tada bila “marljivo” odguravana od njih inercijom želje uklapanja u svijet.

Ova praksa je otkrivena od strane drevnih mistika, američkih indijanaca i služila im je za dostizanje Slobode i Buđenja iz pakla socijalizacije. To je disciplina koja se bavi brisanjem “sebe” i onim što “ja” uopće jest.

Rekapitulacija zapravo radi na razbijanju maske takozvanog samo-identiteta, to jest, na skidanju spona koje vezuju našu percepciju za tobožnju “javu” u kojoj se nalazimo.

Rekapitulacija smanjuje svijet koji nas okružuje na volumen unutar svjetlosne kugle (aure). Jedino tako možemo shvatiti subjektivnost univerzuma i njegovu relativnu strukturu. Stvarnost iznenada gubi značenje koje je do sada imala, ali i polako opisuje novu geometriju svijeta, sasvim drugačiju.
U konačnici, uzrokom cijelog problema od početka do danas smo mi sami i odatle treba i početi: moramo, dakle, sagledati osobnu povijest iz vlastitog ugla. Tome nas uči rekapitulacija.

Pažljivom rekonstrukcijom života, rekapitulacija će nam otkriti one zabiti u kojima se nalaze odluke koje su nas odredile i opredijelile, kako u životu, tako i u svijetu. Jednom otkrivene, mogu biti povučene, poput “skidanja uroka” i konačno odbačene zauvijek. Donošenje odluka je nalik betonskom tragu kojeg ostavljamo za sobom umjesto mrvica kruha. Međutim, praksom rekapitulacije možemo razbiti te tragove u sitne dijelove, razblažiti njihovu težinu, i konačno posve uništiti!

Prvo se preporučuje rekapitulirati događaje iz naše osobne povijesti koji su imali za posljedicu najveći energetski gubitak – traumatske odnose sa drugim ljudima – vrlo stresne udare na naše, prvo fizičko, pa energetsko tijelo, te sva ostala, poput emocionalnog, astralnog itd.

Ovim zastrašujućim impulsima moramo oduzeti moć da nas vode dalje u izvjesnu propast, da nam uporno prebacuju odgovornost u prošlost, na ovoga ili onoga, odakle nesvjesno automatikom prozivamo sve uzroke naših sadašnjih nevolja. Radeći to, postajemo robovi prošlosti koje se teško otresti.

Rekapitulacija nam omogućuje da kroz ponovne susrete sa prizorima iz prošlosti na ekranu života, izazove osjećaj nevezanosti za samu povijest, ono što smo mislili da jesmo i da nas sačinjava. To je istinska Sloboda, moći hodati bez tih kamenja po džepovima, moći gledati naprijed u Sada i Ovdje opuštenog duha, biti Predan Ljubavi bez zadrške!

Način izvođenja rekapitulacije:

1. Pronaći mjesto u tišini gdje nećete biti uznemiravani neko vrijeme.

2. Sjesti u odgovarajući udobni položaj, može to biti i neka asana ili obična stolica.

3. Primiriti misli neko vrijeme, zatvoriti oči i opustiti se, najjednostavnije nekom metodom disanja ili odbrojavanjem od 15 do 1.

4. U mislima predočiti sliku događaja koji se želi rekapitulirati. Pokušati se prisjetiti te scene naše interakcije sa tom osobom, kako je to izgledalo, kako je počelo, što smo osjećali i slično. Ovo nam neće biti problem, jer to ionako stalno radimo , um neprestano vrti te slike izazivajući ponavljajući sablazan i odvratnost u našoj svakodnevnici. No, sada imamo zadatak – konačno privođenje kraju toj agoniji i brisanje smeća iz našeg života, što je priznati ćete, zgodna motivacija:-)

5. Kada smo jednom učvrstili prizor, počinjemo sa disanjem i to, kretnjom glave s desna na lijevo. Udisaj teče dok se glava kreće sa desnog ramena prema lijevom, a izdisaj pri njenom povratku.

6. Disanje je lagano, kretnje su spore – prepuštene inerciji tijela, koje će naći najpodobniju brzinu.

7. Ovo ponavljamo sve dok ne osjetimo da je događaj “proventiliran”, što i jest stvarni utisak koji se pojavljuje. Mi ustvari provjetravamo povijest.

8. Kada je događaj uredno rekapituliran, glava se vraća u normalni položaj na sredini tijela.

9. Ponoviti postupak opet sutradan, nekoliko puta dok nismo posve oslobođeni neugodnog osjećaja kada razmišljamo o tom događaju. Zatim prijeći na slijedeće događaje.

Osobe, traume, šokove treba rekapitulirati redom, odnosno, dokle cijeli niz našeg sjećanja dopire. Započeti ćemo sa najsvježijima, onim iz nedavne povijesti što će nam osloboditi dovoljno energije za starije događaje, pa čak i one dok smo bili bebe! Poželjno je načiniti listu događaja kojih se želimo riješiti, počevši od najnovijih, pa rekapitulirati redom, križati imena na papiru i iz života. Um će nastojati žurno preskakati sa jedne scene na drugu, pa je poželjno prekidati takve pokušaje i vraćati se na zadano.

Valja napomenuti da će ova praksa izbaciti na površinu mnoštvo sjećanja na koja smo posve zaboravili ili smo ih potisnuli duboko u podsvijest! Brisanje tih je definitivno dodatni bonus, zapravo kao da čupate i korijen korova skrivenog duboko u zemlji, osim što kidate i samu korov:-)

Kao metoda provjere ove prakse preporučujem izvođenje dnevne rekapitulacije. Na kraju svakog dana može se pristupiti rekonstrukciji toga dana kroz rekapitulaciju, sažimajući sve događanje kojima smo bili preokupirani, a posebno one stresne. Vrlo jasno ćemo osjetiti oslobađanje od tereta svih stresova, emocija i vječnog ponavljanja, budući um neprestano nešto replicira. Navečer, prije spavanja uzmite sebi desetak minuta i probajte istraživati mogućnosti ove prakse. Vidjeti ćete, oduševiti će se, ja barem jesam:-))

– Neno Lubić

Suze, bolje od svih detergenata na svijetu, čiste i omekšavaju tvrdokorne mrlje na srcu, a svako “volim te” upućeno ranjenom unutarnjem djetetu dodatno polira njegov sjaj… i zato hvala svakoj suzi koja se prolijeva da bi moje srce ojačalo i zasjalo u svojoj punini…

– Ivana Shanti

Kad preuzmeš 100% odgovornosti svega što ti se dešava, pa i onoga kako se ponašaju drugi ljudi, kako te ‘ne razumiju’, ‘osuđuju’, ili su možda ‘nepravedni’, ‘dosadni’, ‘ne čuju te’, pa i onda kad prihvatiš odgovornost za ono što se njima dešava, što se oko tebe dešava, kompletno za sve… potvrđujući uzrok svega pojavnog u sebi, zapravo ISKUSTVENO POTVRĐUJEŠ….

(govoreći volim Te, hvala Ti i na danu i noći koje mi daješ, oprosti mi na krivom programu u kojem trenutno uživljeno glumim)

Kad nekoga osjećaš kao dio sebe, i bezuvjetno voliš ništa ne tražeći, i ne očekujući da ti da, i želiš mu pomoći i olakšati bol, na taj način iscjeljuješ i dio sebe, onaj dio koji je ostao ranjen i nevoljen, usamljen i odvojen od drugih …
(jer nekada nam je lakše voljeti i prihvatiti drugog nego sebe)

…ali dobra je vijest što voleći i iscjeljujući drugog, iscjeljuješ i sebe…♥

– Ivana Shanti

Imam osjećaj kako se čišćenje odvija u etapama…. Ovo sada su za mene teški dani. U sukobima sam sama sa sobom. Kada sam to rekla mojoj prijateljici Jadranki Šipuš, rekla mi je sljedeće: “Draga, ne možeš napraviti veliko čišćenje u 2 sata ,a da pri tomu ne razbiješ nešto! I ne možes vidjeti što čistiš i razbijaš, ako su ti prozori nečisti! “

Dakle… mudra moja  Jadranka, hvala ti i volim te svim bićem…

Ponekad se doista u nama trgaju komadi sjećanja na emocije koje smo prisvojili kao naše i koje jesu srasle s nama…. a kada se nešto naše trga onda nas to i boli. No nakon otkinutih slojeva i bolnog osjećaja krvarenja, dolazi zacjeljenje….

Možemo li govoriti o ljubavi, a da je sami nismo iskusili… da se sami nismo bacili u nju koliko smo dugi i široki… i pustili da nas nosi gdje god želi? To je putovanje koje se ne da kontrolirati… možemo mu samo svjedočiti i čuditi se. Jer sve osobno pada u vodu i nestaje… i mi ostajemo oslobođeni vlastitog viška bez početka i kraja.

Znate li priču o kralju koji je bolovao od nepoznate bolesti i kraljevski liječnici mu nisu znali pomoći. Nakon dugog vijećanja liječnici su odlučili: Kralj će ozdraviti onog trena kad obuče košulju sretnog čovjeka. Odmah je krenula potraga za sretnim čovjekom. Obišla su se sela i gradovi, ali svatko je zbog nečega bio nesretan. Kad su već sve pretražili i odlučili odustati začuju veselo pjevanje. Upitaše čovjeka za razloge njegovog pjevanja. “Nemam nikakvog razloga”odgovori čovjek, “ja pjevam naprosto zato što sam sretan.” Kad su to čuli kraljevi poslanici kliknuše i jurnuše brže bolje čovjeku skinuti košulju. Ali da! Na sretnom čovjeku nije bilo košulje.

Zamislite da su misli kao kapi vode… Ako stalno ponavljate iste misli stvarate ogromnu količinu vode… U početku je barica, pa bara, pa jezero i na kraju – ocean… Ako su vam misli negativne, možete se udaviti u moru vlastite negativnosti… Ako su vam misli pozitivne, možete plivati u oceanu života…

– Jelka Krstulović

Shvatiš da zaslužuješ da budeš tretiran/a sa ljubavlju, pažnjom i poštovanjem. I dopustiš dodir samo ljubavniku/ci koja/i će uveličati slavu ljubavi. I naučiš da je tvoje telo stvarno tvoj hram. Da je ono tvoj najbliži kontakt sa Univerzumom. I počneš da ga paziš i tretiraš sa poštovanjem. Počneš da se zdravo hraniš, da vežbaš i uzimaš više tečnosti. Naučiš da umor umanjuje duh i stvara sumnje i strah, pa dopustiš sebi više odmora i šetnje i vremena u prirodi. I kao što telu treba hrana, tako duši treba radosti i smeha. Jer radost je naša prava priroda.

– Tanja Jacović

(http://joga.rs/joga-meditacija/skola-budjenja-jogija-fabijana/248-uvod-u-skolu-budjenja)

Jedna lijepa priča s Britanskog otoka…naravno ljubavna 🙂
Lijepa Jeanette prošetala se puteljkom niz livadu, a biješe sunčano nedjeljno prijepodne, i sve je izlegalo jednostavno, pitomo, svakidašnje. Puteljkom prema njoj išao je mladić. Oni se susretoše, pogledaše i zaljubiše jedno u drugo: opet nešto sasvim jednostavno, malo manje svakodnevno, ali u granicama ljudskih čudesa. Na rastanku, mladić otkriva djevojci da je svijet daleko veći i mračniji no što je to izgledalo na početku puteljka. Njega drži zarobljena kraljica vila, on joj služi i ne može se oteti vlasti koju ona ima nad njim. Spasila bi ga samo ljubav dovoljno hrabra da podnese sva priviđanja i sve zlopogode koje će izazvati njegov lik.
Podrobnije, djevojka treba u ponoć stati na to i to raskršće, opisati oko sebe zaštitni krug, i pričekati dok ne čuje topot kraljičine divlje družbe. Kraljica će projezditi tim putem. Djevojka tada neka pozove ime svog mladića, neka ga zakune svojom ljubavlju, i on će se oteti iz družine i uletjeti u djevojičin krug. Djevojka tad neka ga čvrsto zagrli i drži priljubljena uza se. Kraljica će nastojati da ga povrati među svoje, ali kako kraljica ne smije prijeći čarobni obruč, ona će izvana izazvati najstrašnije tlapnje za one koji stoje u krugu. Djevojci će se učiniti da drži u rukama dlakavo čudovište, užareno željezo, strašilo-sve su to čini i opčine kojima će kraljica nastojati da je prestraši, pa da ga ona odgurne od sebe. Istraje li, spasit će ga. Ne istraje li, njoj neće biti ništa, ali on će to platiti velikim mukama.

“Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon nekoliko minuta čekanja, ponovno sam zatrubio. Kako mi je to bila zadnja vožnja u smjeni, pomislio sam kako bih mogao otići, ali sam parkirao auto, izašao iz njega, došao do vrata i pozvonio. “Samo trenutak!”, čuo sam krhak, starački glas. Čuo sam kako se nešto vuče po podu.

Nakon poduže pauze vrata su se konačno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baš kao da je izašla iz nekog filma iz “40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama niko u njemu nije živio. Sav je namještaj bio prekriven plahtama.

Nije bilo satova na zidu, nikakvih šalica ili drugih stvari na stolićima. U kutu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. “Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?”, upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona dođe do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.

Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. “Nema na čemu”, odgovorio sam, “Samo se prema svojim putnicima ponašam onako kako bih želio da se ljudi ponašaju prema mojoj majci”. “Ti si tako dobar mladić”, kazala mi je.

Kad smo došli u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. “Nije to baš najkraći put”, kazao sam joj. “Meni se nikud ne žuri, idem u starački dom”, kazala je.

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile. “Nemam više nikoga od obitelji”, blago je nastavila. “Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena”. Polako sam se nagnuo i isključio taksimetar.

“Kojim se putem želite voziti?”, pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenčali. Prošli smo i pokraj skladišta namještaja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, išla na ples.

Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mračnu daljinu, bez riječi. Nakon što je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tišini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema.

Dvoje je starijih ljudi izašlo van čim smo stigli. Bili su to njeni skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njenu vrećicu i odnio je do vrata. “Koliko vam dugujem?”, upitala me, hvatajući se za torbicu. “Ništa”, kazao sam. “Ali od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je. “Ima i drugih putnika”, kazao sam joj.

Gotovo bez imalo razmišljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. Čvrsto se primila za mene. “Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam”, kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otišao. Iza mene su se zatvorila vrata. Zvučalo je kao da se zatvara život.

U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao pričati. Što da je po staricu došao ljuti vozač ili neki koji je nestrpljiv da čim prije završi smjenu? Šta da sam odbio tu vožnju ili otišao nakon što sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.”