Draga Karmen, želim podijeliti s tobom, jer kad uhvatiš tu nit, kad uđeš u tu zraku koja se zapravo provuče kroz tebe, kroz hvala ti, volim te, oprosti, mi, žao mi je, kad osjetiš da si popustio malo, da si otvorio malo, jer baš i samo o tebi ovisi, ma kad i vidiš da si ti tvrd, i koliko si tvrd, i kad vidiš da labavi, da pušta i propušta, i kad voliš onda i tu svoju tvrdoću, i sve povezano s njom, kad se svijet oko tebe i dalje urušava, i nikako još stati, a ti i onda govoriš hvala ti i volim te, e tu se počinje otvarati mir i sloboda, jer sada drugačije vidiš i drugo znaš, i znaš da će ta zraka moći ući u sve, Bože moj dragi, da će moći ući u sve!, samo trebaš pustiti,  onako kako ti možeš i umiješ, jer Boga kad je s tobom, ne zanima nitko, samo ti.

I hvala ti. I tebi i svim onim predivnim ljudima koji tako iskreno pišu svoja iskustva i osjećaje, i čije priče sad pijem, jedem, dišem, jer u svakoj nalazim sebi potrebit djelić. Iskreno, i to je to, od tud počinje sloboda. I vidi, našla sam mail, što sam pisala svojoj voditeljici radionica na koje sam išla, što su u meni izazivale te riječi kad sam se prvi put sretala s njima, i što sam sve našla iza njih.

Nisam još sve, ma nisam ni dio, ali počela sam. Bože moj otvaram se, ne mogu vjerovati, ali otvaram se. Hvala. Svima vama nepoznatim ljudima. Osim, ha ha, doktoru Lenu, on mi je došao u san. Hvala. Moj HO je ko stroj što kroz planinu tunel otvara, pomalo, ali krenuo je, nema natrag.

Otvaram se onom čega sam se najviše bojala u životu, a što sam najviše željela u životu, i što je za me bila najveća laž i prevara- ljubavi. Ljubavi prema Bogu, životu, sebi. Bojim se još, uuuuf, ali, unazad se ne hoda. Hvala. Hvala. Hvala. Hvala.

-Gorka