Najveći problem civilizacije jest u insistiranju da svi njeni članovi ponaosob imaju jednaku percepciju svijeta, svoga položaja u njemu, iste opise, pojašnjenja, osjećaje i emocije spram vanjštine koja ga okružuje. Pod svaku cijenu se nastoji izgraditi jedan svijet, jedna stvarnost, jedan um. U tu svrhu, čovjek je izmislio metodu socijalizacije kojom provodi ovaj pakleni plan i to radi prilično vješto, valjda iz nevjerojatnog straha da bi bilo što izvan tih kalupa moglo biti prokleto.

Socijalizacija svojim golemim zamašnjakom silovito nastoji učvrstiti čovjeka na jednu dimenziju viđenja sebe i svijeta, što ovaj prihvaća bez ikakva otpora, kako bi se inercijom toga vrtloga što bolje uniformirao u društvo. Činjenica općeg prihvaćanja ideje po kojoj je naš “klik”, koji se začuje pri idealnom uklapanju u društvo jedino prihvatljiv, poražavajući je klimaks ljudske sudbine, jer tobože potvrđuje “istinu” da je čovjek sigurni gubitnik, ma kako djelovao na okolinu.

Sva iskustva koja imamo u životu služe toj poražavajućoj svrsi: počevši od trenutka rođenja, pa naovamo, svaki tren je lijepo nizana kuglica u ogrlici zablude koju smo bespogovorno popili i čiji smo nauk prihvatili, kao kruna življenja. Nažalost, čak i traumatske događaje prihvaćamo kao nužnost, nešto što je prirodno, što treba proći kako “bismo ojačali”, jer su tako prolazili naši stari i oni znaju najbolje. U toj zasljepljenosti, predajemo se poražavajućim torturama od strane društva, učitelja, roditelja, druge rodbine, muževa, žena, pa čak i vlastite djece! Zastrašujuće je kako smo zavedeni, kako smo hipnotizirani u tu zabludu prihvaćanja terora, a sve u cilju postajanja boljim, a da ne govorimo sramotnim konceptima vjerskih grupa o tobožnjoj nagradi za muke u drugom svijetu i važnosti prolaženje kroz samo-uništenje u ime toga!

Rekapitulacija znači sustavno prizivanje u sjećanje događaja i osoba sa kojima smo komunicirali u životu. Ona ima težnju da sinkronizirano mijenja našu prirodu, topeći uniformiranu strukturu, čvrsto dimenzioniranu tokom socijalizacije, kojoj smo od trenutka rađanja bili izloženi. Prisjećanje trenutaka kada smo živjeli određenim tempom, raspoloženjem i stilom vratiti će nam “energiju trenutka” natrag u naše energetske centre. Ona je do tada bila “marljivo” odguravana od njih inercijom želje uklapanja u svijet.

Ova praksa je otkrivena od strane drevnih mistika, američkih indijanaca i služila im je za dostizanje Slobode i Buđenja iz pakla socijalizacije. To je disciplina koja se bavi brisanjem “sebe” i onim što “ja” uopće jest.

Rekapitulacija zapravo radi na razbijanju maske takozvanog samo-identiteta, to jest, na skidanju spona koje vezuju našu percepciju za tobožnju “javu” u kojoj se nalazimo.

Rekapitulacija smanjuje svijet koji nas okružuje na volumen unutar svjetlosne kugle (aure). Jedino tako možemo shvatiti subjektivnost univerzuma i njegovu relativnu strukturu. Stvarnost iznenada gubi značenje koje je do sada imala, ali i polako opisuje novu geometriju svijeta, sasvim drugačiju.
U konačnici, uzrokom cijelog problema od početka do danas smo mi sami i odatle treba i početi: moramo, dakle, sagledati osobnu povijest iz vlastitog ugla. Tome nas uči rekapitulacija.

Pažljivom rekonstrukcijom života, rekapitulacija će nam otkriti one zabiti u kojima se nalaze odluke koje su nas odredile i opredijelile, kako u životu, tako i u svijetu. Jednom otkrivene, mogu biti povučene, poput “skidanja uroka” i konačno odbačene zauvijek. Donošenje odluka je nalik betonskom tragu kojeg ostavljamo za sobom umjesto mrvica kruha. Međutim, praksom rekapitulacije možemo razbiti te tragove u sitne dijelove, razblažiti njihovu težinu, i konačno posve uništiti!

Prvo se preporučuje rekapitulirati događaje iz naše osobne povijesti koji su imali za posljedicu najveći energetski gubitak – traumatske odnose sa drugim ljudima – vrlo stresne udare na naše, prvo fizičko, pa energetsko tijelo, te sva ostala, poput emocionalnog, astralnog itd.

Ovim zastrašujućim impulsima moramo oduzeti moć da nas vode dalje u izvjesnu propast, da nam uporno prebacuju odgovornost u prošlost, na ovoga ili onoga, odakle nesvjesno automatikom prozivamo sve uzroke naših sadašnjih nevolja. Radeći to, postajemo robovi prošlosti koje se teško otresti.

Rekapitulacija nam omogućuje da kroz ponovne susrete sa prizorima iz prošlosti na ekranu života, izazove osjećaj nevezanosti za samu povijest, ono što smo mislili da jesmo i da nas sačinjava. To je istinska Sloboda, moći hodati bez tih kamenja po džepovima, moći gledati naprijed u Sada i Ovdje opuštenog duha, biti Predan Ljubavi bez zadrške!

Način izvođenja rekapitulacije:

1. Pronaći mjesto u tišini gdje nećete biti uznemiravani neko vrijeme.

2. Sjesti u odgovarajući udobni položaj, može to biti i neka asana ili obična stolica.

3. Primiriti misli neko vrijeme, zatvoriti oči i opustiti se, najjednostavnije nekom metodom disanja ili odbrojavanjem od 15 do 1.

4. U mislima predočiti sliku događaja koji se želi rekapitulirati. Pokušati se prisjetiti te scene naše interakcije sa tom osobom, kako je to izgledalo, kako je počelo, što smo osjećali i slično. Ovo nam neće biti problem, jer to ionako stalno radimo , um neprestano vrti te slike izazivajući ponavljajući sablazan i odvratnost u našoj svakodnevnici. No, sada imamo zadatak – konačno privođenje kraju toj agoniji i brisanje smeća iz našeg života, što je priznati ćete, zgodna motivacija:-)

5. Kada smo jednom učvrstili prizor, počinjemo sa disanjem i to, kretnjom glave s desna na lijevo. Udisaj teče dok se glava kreće sa desnog ramena prema lijevom, a izdisaj pri njenom povratku.

6. Disanje je lagano, kretnje su spore – prepuštene inerciji tijela, koje će naći najpodobniju brzinu.

7. Ovo ponavljamo sve dok ne osjetimo da je događaj “proventiliran”, što i jest stvarni utisak koji se pojavljuje. Mi ustvari provjetravamo povijest.

8. Kada je događaj uredno rekapituliran, glava se vraća u normalni položaj na sredini tijela.

9. Ponoviti postupak opet sutradan, nekoliko puta dok nismo posve oslobođeni neugodnog osjećaja kada razmišljamo o tom događaju. Zatim prijeći na slijedeće događaje.

Osobe, traume, šokove treba rekapitulirati redom, odnosno, dokle cijeli niz našeg sjećanja dopire. Započeti ćemo sa najsvježijima, onim iz nedavne povijesti što će nam osloboditi dovoljno energije za starije događaje, pa čak i one dok smo bili bebe! Poželjno je načiniti listu događaja kojih se želimo riješiti, počevši od najnovijih, pa rekapitulirati redom, križati imena na papiru i iz života. Um će nastojati žurno preskakati sa jedne scene na drugu, pa je poželjno prekidati takve pokušaje i vraćati se na zadano.

Valja napomenuti da će ova praksa izbaciti na površinu mnoštvo sjećanja na koja smo posve zaboravili ili smo ih potisnuli duboko u podsvijest! Brisanje tih je definitivno dodatni bonus, zapravo kao da čupate i korijen korova skrivenog duboko u zemlji, osim što kidate i samu korov:-)

Kao metoda provjere ove prakse preporučujem izvođenje dnevne rekapitulacije. Na kraju svakog dana može se pristupiti rekonstrukciji toga dana kroz rekapitulaciju, sažimajući sve događanje kojima smo bili preokupirani, a posebno one stresne. Vrlo jasno ćemo osjetiti oslobađanje od tereta svih stresova, emocija i vječnog ponavljanja, budući um neprestano nešto replicira. Navečer, prije spavanja uzmite sebi desetak minuta i probajte istraživati mogućnosti ove prakse. Vidjeti ćete, oduševiti će se, ja barem jesam:-))

– Neno Lubić