Otpuštanje

mJedna od najbitnijih stvari koje pokušavamo usvojiti i primijeniti u svom životu je OTPUŠTANJE.

U hooponopono govorimo o otpuštanju programa(sve su programi). Možemo se tu i tamo pitati, a trebamo li otpustiti baš sve programe ili su nam neki programi dobri i korisni. Mabel i dr. Len bi rekli da ni jedan program nije cjelovit i koristan. Zašto? Zato što su programi ograničeni, a bilo koje rješenje nije i najbolje rješenje. Nama treba sve najbolje, ni više ni manje. A s programima to ne dobivamo. Treba vam dokaz? Pa evo: Ako se na primjer nalazimo u stresnoj situaciji, ne onoj po život opasnoj jer u takvoj situaciji niti ne stignemo razmišljati (hvala Bogu) i te situacije su uglavnom rijetke, nego mislim na svakodnevne stresne situacije kojima smo uglavnom zatrpani htjeli mi to ili ne. Dakle, pod stresom smo, uzrujani, i osjećamo ljutnju, bijes, tugu ili bilo koju drugu neugodnu emociju. To što osjećamo manifestira se i u našem tijelu kao mučnina, bol, neugoda… Uglavnom sve to što osjećamo je program koji se aktivirao u datoj okolnosti. U takvim trenucima treba nam riješenje koje je najbolje moguće, a znate li kakvo riješenje uglavnom dobijemo? Uvjetovano.

Zato jer odluku što napraviti ne donosi mudra osoba, nego program (uplašeni dio onoga što smatramo svojom osobnošću). Isto vrijedi i za takozvane pozitivne situacije u kojima se osjećamo sjajno, jer i to “sjajno” je ograničeno i uvjetovano “sjajno”. Zato u hoponopono čistimo sve što osjećamo. Treba nam odmak od onoga što zovemo vlastita osobnost. Jedino na taj način možemo biti sigurni da rješenje najbolje moguće.

Slijedeći put kad se nađete u nezgodnoj situaciji, zapitajte se: Tko će donijeti odluku o rješenju ove situacije, Ljubav (Inspiracija) ili Strah (programi). ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Kad bi svi ljudi na svijetu…

tRecimo da nas ima na Zemlji 8 000 000 000 (znam, nema nas baš toliko, zaokružila sam).

Da bi jedna osoba koja ponavlja volim te 0-24 zaželjela to reći svakoj osobi na ovoj planeti trebalo bi joj otprilike 257 godina. Dvjema osobama bi trebalo 128 godina. Da 260 ljudi hopsa cijelo vrijeme trebalo bi im oko godinu dana da svim stanovnicima (okvirno 8 000 000 000) kažu npr. volim te ili hvala.
E sad, a kad bi svih 8 000 000 000 rekli samo jednom volim te ili hvala imali bi popunjeno 257 godina s volim te ili hvala ti u jednoj sekundi.

Da ponovim: jednoj osobi treba 257 godina da kaže 8 000 000 000 puta npr.volim te, a ako bi 8 000 000 000 ljudi reklo npr. volim te, to je kao da je svaka sekunda ispunjena sa volim te 257 godina.

Jel sad jasno zašto je važno da što više ljudi hopsa 😀 😀 😀 ♥ ♥ ♥

 

– Daniela Pal Bučan

Inspiracija, promatranje i Ho’oponopono

šInspiracija kaže: piši o PROMATRANJU ! 🙂 ♥

Gotovo sve duhovne tehnike (ako ne i sve) naglašavaju važnost PROMATRANJA. Što što uopće znači? Evo jednog slikovitog primjera.

Zamislite da ste se našli odjednom na jednom igralištu (recimo nogometnom igralištu) i da je baš u tijeku utakmica. Svašta se događa oko vas, sve je užurbano i napeto izgleda vrlo uzbudljivo: osim jednog… vi ne znate pravila igre. E sad, to je malo problem, jer naime na terenu ste i pokušavate se uklopiti, pa radite ono što rade i drugi igrači… pokušavate pohvatati konce što nimalo nije lako u samom žaru igre. Trčite lijevo-desno, slijedite neka pravila jer ih slijede i drugi… i onda se radujete jer se i raduju ljudi oko vas. Sve to zajedno može biti zabavno jedno vrijeme, upoznali ste divne ljude i one manje divne, uživali u samoj igri, a da u stvari niti ne znate o kojoj je igri riječ i koja su uopće pravila. I u jednom trenutku vam je dosta… odlučujete istupiti iz igre na način da je promatrate sa strane.

Sama činjenica da ste istupili iz igre donosi olakšanje. Druga stvar koju primječujete je da se igra nastavila bez problema i bez vas. Treća je da sad napokon imate uvid što se ustvari dešava na terenu iako još uvijek ne znate o kojoj je igri riječ.

Iz pozicije promatrača koji više aktivno ne sudjeluje u igri jasno vidite neke besmislene probleme koje imaju igrači, a kojih jednostavno nisu svjesni jer su toliko uživljeni u sadržaj igre da su se gotovo poistovjetili s njom. Nikome na terenu ustvari ne pada na pamet da malo odstupi, da se malo povuče iz same igre iako su neki na to prisiljeni zbog razno raznih fizičkih ozljeda. Neobično je da neki od “ozljeđenih” iako su izašli iz igre ustvari kao da nisu… i dalje su toliko fokusirani na samu igru i neke njene dijelove da nisu niti svjesni prilike koju su dobili istupanjem iz igre… Neki ozljeđeni su toliko tvrdoglavi da se tako ozljeđeni po svaku cijenu žele vratiti u igru pa za neke taj povratak može biti i koban. No, ako se dobrovoljno istupili iz igre, to ste napravili ne zato da biste napustili igru i svoje suigrače nego upravo suprotno da bi ste s odmakom dobili jasniju sliku onoga što se događa.

Odstupanje nije odustajanje, to je jedna vrsta uvida koja nije samo dobra za vas nego i za sve ostale na terenu. Promatranjem mi uviđamo neke stvari i o sebi i o svijetu u koji smo uronjeni… i onda s tim uvidima se vraćamo na teren. Sad znamo puno više i o sebi i o igri i o suigračima… naše sudjelovanje je sad kvalitetnije za sve, a ne samo za nas…

Iako postoji mnogo načina da se istupi iz životne igre (ne naravno doslovno, skokom kroz prozor) ho’oponopono tehnika je također jedan od načina da kroz životnu igru prođete mudro. Ponavljajući hvala i volim te mi se na neki način isključujemo i postajemo promatrači, jer više nismo uhvaćeni u mrežu razno raznih programa. Iz pozicije hooponopona mi te programe promatramo i brišemo, više se ne uživljavamo u njih i kao takvi s lakoćom možemo sudjelovati u daljnjoj igri. ♥ ♥ ♥

 

– Daniela Pal Bučan

O zahvalnosti

vJutros mi Inspiracija (nemojte me pitati kako znam da je Inspiracija) kaže, piši o Zahvalnosti…

Kao što znate kad ponavljamo Hvala, mi ne moramo osjećati zahvalnost, jer mi sa Hvala brišemo podatke (programe) iz memorije(podsvijesti)… tako kaže hooponopono i to je tako. Ne znam, da li se ostali, koji su bili na seminaru, sjećaju da je Mabel u jednom trenutku spomenula zahvalnost i rekla je da je dobro biti zahvalan na svemu, a pri tome nije mislila na ponavljanje: hvala,hvala,hvala… Mislila je na zahvalnost. Kako znam? Pa znam jer mi njene riječi sad odzvanjaju u glavi 🙂

Dakle, mi smo ti kojima se sve događa. Mi smo ti koji se osjećamo dobro ili loše i odgovorni smo za svoje osjećaje (programe). Mabel je rekla da se mnogi ljudi plaše zahvaljivati na svemu jer misle da će im Svemir (Bog, Nula) poslati još takvih (loših) stvari. Naravno to nije tako. Ako se mi zahvaljujemo za nešto (ako osjećamo zahvalnost) onda nam Svemir pošalje nešto što rezonira toj zahvalnosti, jer zahvalnost je visoka vibracija, i kao takva može na sebe privući samo slično, a ne nisku vibraciju npr. tugu.

Kako to djeluje u praksi? Još jednom napominjem da se ovdje ne radi sad o čišćenju, nego o nečemu drugome, korisnom,  što je Mabel spomenula… Dakle, ako smo u lošem raspoloženju (vibracija nam je niska) možemo je podići tako da potražimo bilo što u svom životu za što smo zahvalni (jer smo živi, jer nismo gladni, jer imamo obitelj, jer nas ništa ne boli, jer ćemo popodne u kino…), bilo što od čega se osjećamo dobro. Mi na taj način preuzimamo kontrolu nad vlastitim osjećajima i time shvaćamo (osim što se bolje osjećamo) i samu bit hooponopona, a to je da smo mi odgovorni u cijelosti za sve što osjećamo jer IMAMO KONTROLU, a to znači da ako nam se ne sviđa ono što doživaljavamo da možemo mijenjati ( brišući programe i usklađivanjem sa svojom temeljnom vibracijom, koja sigurno nije niska).

Mabel je rekla da je to bio ključni trenutak za nju u hooponopono, kad je shvatila da sve ono što je muči i smeta može mijenjati u svom životu brišući programe. Jasno je programi nam ne trebaju, jer oni su uvjetovani, nama treba sloboda od bilo kakvih programa i zato brišemo sve! Ali dok brišemo naša prava priroda (bez programa) polako dolazi do izražaja i javlja se u obliku inspiracije.

I sad imamo nešto genijalno. Počeli smo čistiti, ali nismo još u Nuli. Što više čistimo, više nam inspiracije dolazi, koja nas usmjerava, tako da na putovanju prema Nuli mi stalno imamo kao neku vrstu podrške. Jedna takva podrška je i biranje Zahvalnosti koju sam gore spomenula. Jer znate i sami (postoje i dokazi – kristali vode) da hvala i volim te vibriraju vrlo visoko i puno je lakše hopsati kad smo radosni, kad se osjećamo dobro, a čistimo i ovako i onako, pa zašto onda ne bismo čistili sa zahvalnošću i s osmijehom na licu, jer ne samo da ćemo lakše čistiti nego ćemo usput u svoj život privlačiti sve ono za što bismo bili inače zahvalni. ♥ ♥ ♥

 

– DaniElla

Verujem, ne verujem…

aVerujem… ne verujem… sve mi je bolje ili sve mi je gore… na ovoj našoj stranici svega toga ima zar ne?
Hopsamo da očistimo programe i prepoznajemo taj trenutak kada nešto iz nas ode… dodje mir… dodje zahvalnost za sam život koji nam je dat… znam … dogodi se i meni i drugima, čitajući objave oseti se … da li ovo za mene funkcioniše?? Želim i ja promenu! Želim to “malo” čudo, želim da osetim da to što Bog  (Univerzum) namerava ima “odjek” u mom biću… hmm…
Presečemo li kišnu glistu, priroda će joj obezbediti da joj izraste odsečeni deo. A ko je priroda? Ko je stvorio prirodne zakone? Čini se, zar ne … da smo i previše zaokupljeni svojim (samo svojim ograničenjima – programima) jer eto u slučaju gliste  Bog nema ograničenja … izvodi jedno takvo čudo! No možemo li poverovati u to, da recimo nama fali prst… koliko bi čudo bilo da nam izraste novi ?! Hmm… malo teže zar ne? Isto je sa hopsanjem, doduše, ljudi su u pitanju kao poredjenje ali ima li razlike … naravno da nema!
Prosto moje današnje čudo biće tvoje sutra i obratno! Zato je bitno da konstantno hopsamo (u ovom trenutku ja vidim dr.Lena sa onom svetiljkom u ruci kako se probija kroz crni slajd), hopsanjem kopamo kanal sopstvene vere u Boga (Univerzum) i već znamo da nema nikakve šanse da Božanstvo na to ne odgovori!
P.S. (za sve vas koji ste čudo i posebno za drage ljude koji trenutno rade na programu “ovo za mene ne funkcioniše”, zahvalnost sva neka pripada Božanskom… Ja znam da nas voli !! ♥ ♥ ♥
– Nataša Sekulović

Osjećaj lakoće

aKada se prisetim kako sam ja krenula, prvo sa vežbom divljenja – tražila sam u svemu i u svima nešto čemu se mogu diviti. Objašnjenje za taj metod bilo je da na taj način, ono čemu se divim, izgrađujem u sebi. Sjajna vežba. Danas vidim božansku iskru u svima, bez imalo truda i napora, i ma koliko prikrivena u toj osobi bila njenim spoljašnjim nastupom.
Zatim, vežba primanja komplimenata, što nikako pre nisam umela. Kad god bi mi neko uputio kompliment, trebala sam reći jednostavno i kratko: ‘Hvala, tako je’ ah kakav je to bio osećaj neprijatnosti u početku. Rumenilo bi mi oblilo obraze i na samu pomisao da izgovorim takvu stvar mesto negacije upućenom komplimentu (a to sam učila i vežbala celog života nesvesna šta činim sebi). Ta vežba mi je snažno vraćala osećaj samopoštovanja – ko bi rekao, tako jednostavna stvar. Kasnije je to ‘Hvala, tako je’ preraslo u ‘Hvala, znam’ sa zadovoljnim smeškom na usnama, i još većim osmehom u mom srcu i duši.
Zatim sam naišla na Ho’oponopono tehniku, te sam prošla sve osobe u svom životu uz reči ‘Oprosti mi, Žao mi je najiskrenije, Hvala ti neizmerno iz dubine srca, Volim te beskrajno’. Prihvatila sam 100% odgovornost i oduševila se idejom da sve mogu sama u sebi. Nije potrebno da čekam ili da zavisim od bilo čije dobre volje kako bih pomogla i iscelila samu sebe. Sjajno! Ujedno sam stalno primenjivala tehniku ogledala, koja mi je pomagala da prihvatim i preuzmem sveukupnu odgovornost. Šta god da sam pričala drugima, shvatila bih da pričam samoj sebi, i šta god bih videla u drugima, znala bih da sam to uvek JA.
Ma primenjivala sam i probala svaku tehniku i metod koji bi pobudili moju pažnju i inspirisali me da ih primenim, i to sve sa potpunom lakoćom. Mislim da se velika tajna skriva u osećaju lakoće kada bilo šta činimo, jer jedino kada činimo iz srca, sa ljubavlju, inspirisani i motivisani iznutra, činimo lako i onda je to prava stvar za nas i naše sveukupno zdravlje i blagostanje. Tada smo bliski Onome kome svi težimo, našem Izvoru iz kojeg potičemo i kojem se vraćamo.
A frekvencija ljubavi, frekvencija zahvalnosti i potpunog oprosta jeste frekvencija dostupna i unutar fizičkog tela. Kada čovek dostigne tu frekvenciju, i stabilizuje se u njoj, molitva se sama neprestano odvija u njegovom srcu i duši. Kao da stalno vibrira na talasima ljubavi i zahvalnosti bez da išta čini. Toliko je različitih dimenzija prisutno i sve su nam dostupne. Pa svako svojim ritmom kretanja ka čežnji vlastitog srca.
Hvala vam neizmerno i Volim vas beskrajno.
– Ivana Cvetković

Osvrt na drugi dan seminara Ho’oponopona, 1.dio

aDrugi dio seminara 1.

Drugi dio seminara je bio otvorenog tipa, što znači da onaj tko je imao kameru mogao je sve snimiti i doma prikazivati ukućanima, prijateljima, rodbini, susjedima (shvatili ste o čemu pričam), a isto vrijedi i za skriptu. Kako sam na vrhu napisala Drugi dio seminara 1, jasno je da će bit još objava na temu seminara, ali ne na način na koji se možda očekuje. Nisam imala kameru i neću štreberski prepisati skriputu jer to ne bi imalo nikakvog smisla. Tako je moguće da se ljudi koji su bili na seminaru zapitaju nismo li bili na različitim seminarima nakon što pročitaju objave.

Dakle ono što je Mabel nabacila na seminaru i u skripti ja ću to interpretirati kao sudionik seminara, a ne kao zapisničar, jer to jedino ima smisla… Svi koji trebaju otići na seminar ili su bili ili će otići (novi je već u proljeće) i nema potrebe da što vjernije prikazujem objavama što se ustvari dešavalo ta dva dana u hotelu Antunović.

Na isti način sam napisala i prethodne objave. Imali sve to zajedno smisla? Izgleda da ima, jer po porukama koje dobivam i vašim lijepim komentarima ispada da je bolje da pišem nego da ne pišem. Eto, to smo riješili pa možemo krenuti na drugi dio seminara…

Drugi dio seminara se razlikovao od prvog po tome što je prvi bio više vezan za temu hooponopono, a drugi dio je bio na neki način pokušaj osvještavanja i usmjeravanje našeg života prema onome što želimo i što nam pripada. Sad će netko reći: pa jel nije dovoljno samo hopsati i to je to? Jeeee…, ali da bi ste uopće počeli hopsat trebale su se desiti neke vrlo važne spoznaje u vašem životu, da biste vi u jednom trenutku donijeli odluku: od sad hopsam!… Nešto je tome prethodilo, ne nešto nego cjeli niz različitih stvari, da bi se donijela takva jednostavna, a toliko važna (ključna) odluka.

Hopsajući, nama se mijenja svijest, a kako nam se mijenja svijest mijenjaju nam se i odluke koje donosimo svakodnevno (jer mi cijelo vrijeme imamo slobodnu volju) i kako još ni blizu nismo obrisali sve programe nije loše da neke stvari znamo u naprijed… lakše ćemo funkcionirati i um će nam biti mirniji (jer um voli da mu je sve jasno). Za početak, skripta je puna citata i sigurna sam da ih je Mabel birala prema mudrostima, a ne prema autorima (to što se tu našao citat od Osha, ne znači da Mabel više voli Osha nego recimo Tollea). Dakle već nešto možemo naučiti i prije nego zaronimo u sadržaj.

Osnovni problem je kad u životu počnemo dijeliti, klasificirati, pa po tome lijepiti razno razne etikete… a sve zato da bi što zornije stvorili sliku o sebi samima. Mi kao točno znamo tko smo, što želimo, što ne volimo, što je dobro, a što nije. Jedino što nam baš nije najjasnije što je to što nam fali…

Dakle, drugi dio seminara se bazira na temu osvještavanja nekih pitanja s kojim se svakodnevno susrećemo.

Na kraju skripte piše: Vrijeme je da se nešto poduzme. Dok hopsamo, možemo usput provjeriti na što je to Mabel mislila …♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Osvrt na Hooponopono seminar, financije, 3.dio

aPreporuka – pročitajte prvo prva dva djela 🙂

Dakle, Mabel je na seminaru rekla da novac ide uz ljubav… da je važno da radimo ono što volimo i da će onda novac sam doći… kao posljedica… Da se razumijemo, to ne znači da svi sad koji ne vole svoj posao ove sekunde se dižu sa svog radnog mjesta, daju otkaz i odlaze se doma baviti nekim svojim omiljenim hobijem… Ne, ne… pročitaj te prva dva djela ove objave, potrebni su određeni koraci da bi se stvari promijenile. Ne dajete otkaz nego čitate dalje…

Ako ste pročitali prve 2 objave vezane za temu financije, onda vam je jasno da je to tema kao i svaka druga i da ustvari, naše neznanje i programi su glavni krivci što nam taj odnos u životu nije baš najsavršeniji… Dobra vijest je da se sve da popraviti, bar u ovom našem hooponopono svijetu :D… pa ajmo nešto raditi u tom pogledu… Prvo, trebamo osvijestiti da imamo programe i da ti programi ne daju dobre rezultate. Da stvari nisu crno-bijele (možda imate novaca, ali ne radite posao koji volite).

Mi smo u životu sa svime u odnosu, pa tako i s novcem (razmislite kakav je vaš odnos). Bez obzira koliko vas zanimala ta tema ili ne zanimala, to je odnos koji čete morati riješiti prije ili kasnije… čak i ako sutra nestane novac kao platežno sredstvo, programi koje nosimo sa sobom ispoljit će se na drugi način i onda će isti problem imati samo drugi naziv… Znam ljude koji su bez razmišljanja dali otkaz na svojim radnim mjestima jer su odlučili da će se baviti onim što vole… Ubrzo su upali u probleme i onda su posumnjali u cijelu priču oko toga da treba u životu raditi ono što volimo… Recimo da niste zadovoljni sa svojim ljubavnim odnosom i igrom slučaja upoznajete osobu za koju ste sigurni da je ono što ste oduvijek željeli. Ako niste razriješili unutar sebe određene programe zbog kojih je vaš prethodni odnos bio loš NEMA ŠANSE da vam ovaj novi odnos uspije. Isto je i s novcima… ako vam novac “curi” iz ruke i iznenada dobijete veću količinu novaca i taj novac će ubrzo nestati (iscuriti) jer se nalazi kod osobe s takvim programom…. Znate što kaže dr. Len: Jeste primjetili da gdje god je problem vi ste tu!

Poanta je da se mi prvo trebamo promjeniti i onda tako promijenjeni privlačimo druge stvari, okolnosti, poslove… u svoj život. Treba izbrisati postojeće programe, otpusti sva negativna uvjerenja koja mogu zvučati logično, ali nisu dobra za nas i samo nam štete. ♥ ♥ ♥

 

– Daniela Pal Bučan

Osvrt na Ho’oponopono seminar Mabel Katz, financije, 2.dıo

mSvaki čovjek ima upravo onoliko novaca, koliko sebi podsvjesno dopušta. Niti jedan novčić više niti manje!

Ajmo krenuti od korjena problema, tek toliko da se um ne buni, u interesu nam je da surađuje 😀 Programi koje imamo ovise o dvije stvari: prva je – iskustvo koje smo imali u prošlim životima i drugo je predložak s kojim smo bili upoznati u svom djetinjstvu. Problem je što uglavnom nismo svjesni da postoji veza između usklađenosti vanjske realnosti i unutrašnjih odluka, odnosno programa. Isto tako, većina nas nije niti svjesna da razgovaramo s ljudima koji imaju slične podsvjesne programe… pa ispada da je lakše izmjenjivati već postojeću energiju (s kojoj nismo zadovoljni) nego mijenjati programe…
Naše stajalište je za početak ključno… prvo bi nam trebalo biti kristalno jasno da smo mi sami odgovorni kako nešto koristimo u životu (dobro ili loše) i drugo (ne manje važno) je svjesnost da zaslužujemo najbolje (o tome sam pisala u prvom dijelu).
Kad napokon nađete osobu s kojom dijelite svoju ljubav, nećete je svezati za stolicu da vam ne pobjegne, nećete je gušiti svojom ljubavlju 0-24, nećete se kiti njome i pokazivati je gdje god stignete… jer tko god da je na mjestu te osobe, a normalan je, pobjeci će glavom bez obzira, ili vi više nećete biti zadovoljni tom vezom… jer se ne radi o normanom odnosu.

Isto je i s novcima. Novčići nisu samo papirići, kovanice… novci su ENERGIJA (sjećate se, Bogu je svejedno kako ste vi uobličili svoju potrebu – je li to cipela ili zlatna narukvica ili novčanica od 500 kn… jer za vas je to simbol nečega… a to je energija koju vi ili imate ili nemate).

Dakle, problem su programi – množina!!! i zato problem s finacijama nije baš toliko jednostavan… i treba malo vremena da neke stvari otpustimo pa da stvari sjednu na svoje mjesto… (dok se malo zabavljate s ovim idem pisati vježbu koju smo imali na seminaru…odmah 🙂 ) ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bucan

Zahvalnost

images (1)Jutros mi inspiracija (nemojte me pitati kako znam da je inspiracija) kaže piši o Zahvalnosti…

Kao što znate kad ponavljamo Hvala, mi ne moramo osjećati zahvalnost, jer mi sa Hvala brišemo podatke(programe) iz memorije(podsvijesti)… tako kaže hooponopono i to je tako.

Ne znam, da li se ostali, koji su bili na seminaru, sjećaju da je Mabel u jednom trenutku spomenula zahvalnost i rekla je da je dobro biti zahvalan na svemu, a pri tome nije mislila na ponavljanje: hvala,hvala,hvala… Mislila je na zahvalnost. Kako znam? Pa znam jer mi njene riječi sad odzvanjaju u glavi 🙂

Dakle, mi smo ti kojima se sve događa. Mi smo ti koji se osjećamo dobro ili loše i odgovorni smo za svoje osjećaje (programe). Mabel je rekla da se mnogi ljudi plaši zahvaljivati na svemu jer misle da će im Svemir (Bog, Nula) poslati još takvih (loših) stvari. Naravno, to nije tako. Ako se mi zahvaljujemo za nešto (ako osjećamo zahvalnost) onda nam Svemir pošalje nešto što rezonira toj zahvalnosti, jer zahvalnost je visoka vibracija, i kao takva može na sebe privući samo slično, a ne nisku vibraciju npr. tugu.

Kako to djeluje u praksi? Još jednom napominjem da se ovdje ne radi sad o čišćenju, nego o nečemu drugome, korisnom što je Mabel spomenula… Dakle, ako smo u lošem raspoloženju (vibracija nam je niska) možemo je podići tako da potražimo bilo što u svom životu za što smo zahvalni (jer smo živi, jer nismo gladni, jer imamo obitelj, jer nas ništa ne boli, jer ćemo popodne u kino…) bilo što od čega se osjećamo dobro. Mi na taj način preuzimamo kontrolu nad vlastitim osjećajima i time shvaćamo (osim što se bolje osjećamo) i samu bit hooponopona, a to je da smo mi odgovorni u cijelosti za sve što osjećamo jer IMAMO KONTROLU, a to znači da ako nam se ne sviđa ono što doživljavamo da možemo mijenjati ( brišući programe i usklađivanjem sa svojom temeljnom vibracijom, koja sigurno nije niska). Mabel je rekla da je to bio ključni trenutak za nju u hooponopon, kad je shvatila da sve ono što je muči i smeta može mijenjati u svom životu brišući programe. Jasno je programi nam ne trebaju, jer oni su uvjetovani, nama treba sloboda od bilo kakvih programa i zato brišemo sve!
Ali dok brišemo naša prava priroda(bez programa) polako dolazi do izražaja i javlja se u obliku inspiracije. I sad imamo nešto genijalno. Počeli smo čistiti, ali nismo još u Nuli. Što više čistimo, više nam inspiracije dolazi, koja nas usmjerava, tako da na putovanju prema Nuli mi stalno imamo kao neku vrstu podrške. Jedna takva podrška je i biranje Zahvalnosti koju sam gore spomenula. Jer znate i sami (posto je i dokazi – kristali vode) da hvala i volim te vibriraju vrlo visoko i puno je lakše hopsati kad smo radosni, kad se osjećamo dobro, a čistimo i ovako i onako, pa zašto onda ne bismo čistili sa zahvalnošću i s osmijehom na licu, jer ne samo da ćemo lakše čistiti nego ćemo usput u svoj život privlačiti sve ono za što bismo bili inače zahvalni. ♥ ♥ ♥
– Daniela Pal Bučan