ZAISTA JE TO ŠTO NEKA SITUACIJA ILI OSOBA IZAZOVE U NAMA NAŠ BLAGOSLOV, iako ta neugodna osjećanja mogu biti toliko stvarna da nas čvrsto drže u slijepom oklopu naše iluzije kako je taj ‘loš’ osjećaj u nama izazvala druga osoba, situacija…
Ali zapravo naše Više ja toliko je mudro i toliko nas ljubi da je dovelo tu situaciju, tu osobu, tu nelagodnu emociju u naš život da bi je transcendirali, tj. neutralno prošli kroz nju, i kao takvu transformirali u svoj original koji se zove LJUBAV.

Ponekad nas bez vidljivog razloga uhvati neka apatija, tugica, nelagoda. Ona je vjerojatno tu zbog još nekog našeg psihološkog obrasca koji ju je privukao, ili zbog kolektivnog nesvjesnog kojeg svi ćutimo…ali ne treba se baš ni baviti pretjerano time odakle je…dobije se uvid s vremenom odakle je. Ono što se može raditi je SVJEDOČENJE, PROMATRANJE . Ponekad ćeš imati više za promatrati, morat ćeš to nekako koncentriranije činiti. A ponekad će se promatranje odvijati s lakoćom. Naravno da je ugodnije ovo drugo.

NULO MOJA,
Ljubavi moja, najdraža moja ,
Volim te najviše na svijetu,
Utočište najsigurnije, najugodnije
Topli, svijetli i čisti dome moj,

Danas su me došla posjetiti obitelj grlica koja je imala gnijezdo na bagremu ispred mog prozora…

Dvije ptičice su rasle, ja sam ih promatrala, od kada su se “ispilile” iz jajeta sve dok nisu naučile letjeti i odletjele… Povremeno bi dvije mlade ptice dolazile u posjetu svom “rodnom stablu”. Danas sam na stablu ugledala odrasle ptice “mamu” i “tatu” i samo jednu mladu pticu. Druge nije bilo… Izgledali su jako tužni… Izgledalo je kao da tuguju (ja sam to tako osjećala). Kao da su se došli podsjetiti dana kad su svi bili “na broju” i na istom stablu i tu odtugovati… Hopsala sam i hopsala… One su me sve tri gledale u oči… Nadam se da je hopsanje ublažilo i njihovu tugu kao što je moju, a možda ću ugledati cijelu ptičju obitelj na broju, uskoro… Kako ne znam razgovarati s pticama, ovo je samo moj doživljaj jedne ptičje obitelji…

Prije nikada nisam na ovaj način osjećala životinje i život – eto šta hopsanje učini od čovjeka 🙂

– Maja Štulić

ODNOSI su nešto u našim životima što nas, hoćeš nećeš, mnogo, možda čak najviše, okupira. Ljudi često razgovaraju o nekoj trećoj osobi, koja ih je povrijedila i ražalostila, naljutila (ma zamisli ti što je ona napravila i slično), nije napravila ono što smo očekivali i ono što je ‘trebala’ napraviti itd itd…

A kad pogledaš, ispod svega toga stoji naša izvorna potreba da smo JEDNO. Svi želimo , bili toga svjesni ili ne, voljeti i biti voljeni, biti kap koja se je spojila s oceanom… jednostavno ta čežnja je dio nas kao što je mokrina dio vode, ili toplina dio sunca, ili kao što je miris dio cvijeta… tako i mi želimo biti dio Boga. Koji paradoks: mi to zapravo i jesmo, mi smo oduvijek i zauvijek dio Boga, ali kao da smo to zaboravili i nagomilali na sebe sve te silna lažna vjerovanja o sebi, pa ljutnjama, tugama, željama za ovim ili onim nastojimo ponovno steći ono što osjećamo i mislimo da nam pripada. Samo smo eto zaboravili tko smo, pa tražimo na krivim mjestima… i onda naravno da smo tužni, ljuti i svašta još.

 – Dena Žuvan

Noćas odlazim učiti kako promatrati svijet,
Utonut ću u savršenstvo, u Beskraj, zaplovit ću Morem Ljubavi.
Noćas ću vježbati kako biti Ljubav, biti Jedan Jedini, nestati u bespuću Predanosti.
Ljubav Jesam, Nula Jesam!
Jutrom krećem u svijet naučen, obnovljen, prepušten.

U jučerašnjoj noći nisam mogla zaspati. Kako mi misli ne bi vrludale, hopsala sam… i dođe mi… Moram razgovarati s Unutrašnjim Djetetom konačno… Jednom sam u početku imala sliku te djevojčice koja sjedi na krevetu, sva prozračna i obrubljena zlatnim… Krenula sam pričati s njom… No! Nje tamo nije bilo.

Sobica je bila tek dovoljno svijetla da se nazire, u kutu na podu, otvorena knjiga….
Stranice su joj toliko pogužvane i stršile su iz nje poput grma. Boja listova je ona pak-papira. Oker.

Došla mi usporedba stanja NULE sa slikarskim platnom.
Slikarsko platno vazda je bijelo, sastavljeno od pravilnog veza kako to već platna bivaju vezena. Njemu je svejedno koja je na njemu slika; može biti bilo koji motiv, svijetlih tonova, tamnih kišnih kapi, oštrih bridova, mekih pokreta, oblika, ploha kakvih možeš i ne možeš zamisliti.

Što će Slikar naslikati, platno dopušta, naprosto otvoreno je i prepušteno Slikaru da ga oslika kako god želi. Ne pita se zašto je Slikar odabrao baš tu boju, oslikao baš tu sliku, Vjeruje Mu da postoji razlog za upravo tu sliku u ovom trenutku.

Još malo o preuzimanju odgovornosti:-)

Ne znam kako vi to doživljavate kada se kaže da treba preuzeti odgovornost, ali za mene je to svjesnost! Dakle, preuzimanje odgovornosti je biti svjestan određene situacije ili stanja stvari, te djelovati u skladu s tom svjesnošću – ništa drugo! U ovom kontekstu mi zaista možemo prihvatiti odgovornost za rušenje WTC Centra, iako nismo sudjelovali u tome, ali znanje o cijelom incidentu je svjesnost, možda prošireni horizont smeća ili sjećanja kojeg treba čistiti. Ako nemamo svjesnost, ne možemo ni čistiti, pa ne možemo biti ni odgovorni!

Dakle, ja to gledam ovako: ako idem ulicom i preuzimam odgovornost za svaki korak i prizor što ga vidim u tom sadašnjem trenutku, pa odjednom padne klavir ispred mene – to znači da je cijeli proces pada klavira i moje svjedočenje tome je zapravo moja odgovornost! To znači da sam u tom trenutku prepoznao još jednu gomilu informacija, odnosno memorije koja se sada odvija u mom prisustvu i preuzimam ih na sebe da ću ih očistiti i tako prvo promijeniti sebe, pa onda i svijet!

Odatle ona “what’s going on in me…” (što se događa u meni…), jer cijeli incident je dio mene kojeg nisam bio do tada svjestan. Mi ne znamo zašto je baš tada pao taj klavir, ne treba nas to ni zanimati, jer u procesu sadašnjeg trenutka ne postoji uzročno-posljedična veza, a pogotovo jer smo cijelo vrijeme čistili prije tog incidenta.

Kada uđemo u svijet Ho’oponopona, to nije samo ušetavanje u avanturu, kratku razbibrigu kojom ćemo rješavati neke privremene probleme i malo guštati u ugodnoj zabavici. To je zaseban svijet, neobičan, prepun ljepote i ugode, ali istovremeno zastrašujući, ponekad čak izaziva i sablazan! Ako otvaramo svoje Srce, idemo petljati po bravi što otvara ta vrata, dobro razmislimo što kada ih otvorimo! Možemo tamo pronaći svašta, to nam je kao nekakvo skladište u koje smo uguravali cijeli svoj život, kao polje veličanstvene Čistote na koje su s “neba” našeg života padale energetske bombe, traume, plač i tuga, gomila smeća naše neodgovornosti, nepažnje i neljubaznosti. Da… neće nam se svidjeti što ćemo tamo pronaći…

Ako mislimo spasiti što se spasiti da, predstoji nam novi put čišćenja tog prostora u Srcu, upravo ono u što smo netom ušli – Ho’oponopono!