Bilo kakvo uspoređivanje s drugima već je u startu promašeno.
Neka djeca prohodaju s 9 mjeseci, a neka s 2 i pol godine – uglavnom prije ili kasnije prohodaju sva osim ako nije u pitanju neki poremećaj u organizmu koji to sprečava (to su ipak rijetki slučajevi).
Sva djeca prije ili kasnije nauče voziti bicikl bez pomoćnih kotača ako žele i ako vježbaju…
Baš kroz druženje s djecom naučila sam kako sve ima svoj pravi trenutak – vrijeme kad se nešto novo treba desiti. To ‘novo’ iz nekog razloga se nije moglo desiti ranije, eventualno se moglo desiti kasnije, ali rijetko kad se može zaobići taj novi ‘skok’ koji se na prirodni način desi u samoj osobi, a onda sve ostalo je samo posljedica tok ‘skoka’.

Kako otpuštamo programe, kojim redom?
Otpuštamo onim redom koji je jedini mogući za nas u ovom trenutku. Jednako kao što dijete ne može naučiti trčati dok nije naučilo hodati tako i programe otpuštamo po nekom svom prirodnom redoslijedu.
Kod otpuštanja programa nema tu nekog logićnog slijeda otpuštanja – moguće je neke ‘teže i kompleksnije’ programe otpustiti prije negoli neke trivijalne. Ima to sve zajedno neku svoju dublju svrhu i smisao kad se promatra iz jedne šire perspektive – iz ove naše (sužene) svakodnevne malo je teže to razumjeti.
Otpuštamo Programe onim redoslijedom koji je jednino prihvatljiv za nas same u tom trenutku, nije naše otpuštanje programa plan strogo određen od strane Nule. Nula nije stanje proračunate bezdušnosti koja ima fiks ideje kako bi nešto trebalo izgledati već je to stanje najbrižnijeg roditelja (najbrižnijeg mogućeg) koji dobro poznaje svoje dijete i njegove mogućnosti, čineći sve, baš sve da mu olakša napredak i njegov prirodni razvoj.

– Dani Ella