Juče sam se, nakon samo dvanaest dana odmora vratila kući. Radosna i odmorna, spremna za rad… A moja kućica? Puna paučine i prašine kao da je nisam čistila mesecima. O prozorima da ne govorim… I tako, još od sinoć čistim svoju kuću. I mislim o tome kako je samo dvanaest dana bilo dovoljno da postane zapuštena. Tako je nekako i sa nama, zar ne? Čim se malo opustimo, prestanemo da čistimo sami sebe, Ego preuzme stvar u svoje ruke i za tren oka smo u njegovoj vlasti. Zato nam je bolje da ne prestajemo sa čišćenjem, bar je u mom slučaju tako 😉

 Prijatan dan vam želim, volim vas ♥ ♥ ♥

– Suzana Vemić Kulja

Ležim danas na plaži u debeloj hladovini i čistim 🙂

i sjetim se priče koju sam pročitala u knjizi Molitva žabe od A. de Mella. Radi se o tome da je jedan starac pri odlasku u polje zaboravio molitvenik i kada je došlo vrijeme molitve nije znao niti jednu molitvu na pamet. Obratio se Bogu rekavši mu kako je neuk i ne zna izreći tako lijepe molitve kao što su napisane u molitveniku, ali da će on polako nekoliko puta izreći cijelu abecedu pa neka si Bog sam složi molitvu koja će mu najviše odgovarati. Na to Bog reče svojim anđelima da mu je od svih molitvi koje je toga dana čuo ova najdraža, jer dolazi iz srca! Imam osjećaj da smo i mi poput ovog starca, izgovaramo riječi ne miješajući se previše u Božji posao nego puštamo njega da odluči što je najbolje za nas u datom tenutku…

Uživajte, želim vam svima lijep tjedan pun veselog hopsanja,

pusa i pozdrav s mora ♥

Martina Glibo

Od svih briga koje more čovjeka, najviše ga more povrede drugih. To je zato jer čovjek silno želi jedinstvo i prihvaćanje. Zato ga u biti ne muče povrede drugih nego njegova vlastita osobina povreditelja. Čovjek koji će danima, tjednima, a ponekad i mjesecima, godinama….

Vrtjeti po mislima i prepričavati kako ga je netko povrijedio i kako nikada ne može zaboraviti i kako on to ničim nije zaslužio je manjkavost duše i povreda sebe i dobra u sebi.
Reći “oprostio sam ali ne i zaboravio”‘ je laganje samog sebe o tome kako si oprostio, to je opet povreda i sebe i Boga.
Kad imaš takve osobine, zahtjevanje i očekivanje od drugih da ti oproste je bahatost, a to je opet povreda Ljubavi….

…Nekada živjeh tako….

…Sada kad razriješim, ne spominjem više. Zaboravljam… idem dalje…

Ne prepričavam, ne analiziram nikoga osim sebe i svoje izazvane osjećaje! Ono što moj um pokuša zadržati ne-očišćeno, na tome se svom dušom zahvalim i prepustim to Bogu.

Pokušavam reći kako ono što primjećujemo kod drugih i s čime se ne možemo nositi je uvijek samo odraz nas samih…
Stoga, molim i čistim svoja stanja, memoriju, osjećaje, a time će biti ‘očišćeno’ sve to i u onima u kojima prepoznajem ono što nije ljubav. …bilo da će me pratiti i biti očišćeni sa mnom, bilo da će simple ‘nestati’ iz mojeg života ….

Razmišljati neću jer nikada nije kako JA mislim da bi trebalo biti…. neka bude tek onako kako bude…. Mirna sam.
♥

– Anita Barišić

Malo ljudi doista zna kako voljeti sebe. Kad bi to svi činili tada ne bismo nosili strahove, tuge, ljutnje, predrasude i ostalo smeće u sebi. Ne bismo bili gladni ljubavi i ne bismo ovisili o tome voli li nas itko osim Boga.

No, voljeti sebe ne znamo i zato od drugih ljudi očekujemo da nas vole kako mi mislimo da nam treba.
Ne voljeti sebe znači staviti se uvijek u službu potreba drugih ljudi. Mislima i srcem biti stalno na raspolaganju i ispunjavanju njihovih potreba kad god, ali s uvjetima i očekivanjima kako od njih treba dobiti uzvrat. To znači biti slugom čovjekovoj domeni ljubavi koju bih blago nazvala siromašnom ljubavi.

Kada voliš sebe bezuvjetno, ništa se za te druge ljude ne mijenja…još uvijek želiš ispuniti njihove potrebe, ali ovog puta bezuvjetno i s razlikom što znaš da ti je potreban isti tretman od samog sebe… jer od Boga taj tretman već imaš….

Voli vas

Anita Barišić

Hrabrost je napraviti nešto usprkos strahu kojeg osjećamo. A straha ne bismo trebali imati. Ne pričam o strahu nagonskom kad smo u neposrednoj opasnosti jer taj je strah zdrav. Pričam o onom sekundarnom strahu kada nam sjećanje na neki događaj ostaje kao oblik ponašanja/postojanja…..pa se znojimo na slike zmija ili kalkuliramo s novim poznanstvima tražeći simptome ponašanja u toj novoj osobi, koje ima netko tko nas je prije povrijedio.

Kažem, strahova takvih ne bismo trebali/smjeli imati.

Da ne postoji priča o Sizifu, ovo bi bila samo priča o usponu. 🙂

– Petra Varšić

Kad sam se prvi put vozila u avionu, prvo što mi je palo na pamet kad smo se vinuli u visinu: pa mi smo tako mali… iz aviona se niti ne vidimo.. .pa kako ja ovako sićušna u okvirima svemira išta mogu napraviti… (sjetila sam se mnoštva mrava na jednom kvadratnom metru… i zamislila jednog mrava kako pomišlja: ja ću promjeniti svijet… 🙂 )…

Naravno iz te pozicije razmišljanja to je nemoguće 🙂 …Iz pozicije malog JA…

Pa u čemu je onda štos… Ali nisam ja u svijetu, svijet je u MENI… Bez mog malog JA nema ni tog beskrajnog svemira… pa kako onda mogu biti mala i beznačajna – CIJELI SVEMIR JE U MENI… Kad ponavljam VOLIM TE i HVALA to onda ne govorim svom malom JA.. .nego CIJELOM SVEMIRU ♥ ♥ ♥…

– Daniela Pal Bučan

Ajmo si razjasniti neke stvari :)…

Mi smo kreatori svog života…sve ono što nam se događa (svjesno ili ne) naša je odgovornost…E sad, kako imamo slobodnu volju mi imamo mogućnost stalno iznova stvarati svoj vlastiti svijet…Kad želimo nešto što nemamo pokušavamo na sve moguće načine doći do predmeta naše želje… pa vizualiziramo, pa afirmiramo, pa molimo… koristimo snagu uma… Neke želje nam se ispune, a neke ne… Zašto je to tako? Zato što je cjeli ovaj svemir utemeljen u Ljubavi i ne podržava ništa drugo osim Ljubavi… i zato što je za sve potrebno vrijeme… Kad pokušavamo kontrolirati vlastiti život mi u stvari sebi pokušavamo dokazati da imamo tu moć i snagu… i u tome pronalazimo vlastiti smisao postojanja… To je težak put…
Ho’oponopono funkcionira drugačije… mi postajemo sredstvo… kroz koje se Božansko manifestira… i mi postajemo kanal… kroz koji se Ljubav očituje… Ima li ljepšeg ispunjenja od ovoga?… Mislim da nema… jer uključuje sve što vrijedi i do čega nam je istinski stalo…♥

– Daniela Pal Bučan

Ego voli dramu… voli da pati, tuguje, jauče,… pa onda sam sebe spašava: vježbama disanja, meditaciom, čišćenjem… Egu se ne sviđa kad se ništa ne dešava… kad je mir i tišina, jer njega tamo nema… Egu se sviđa ho’oponppono jer mu daje moć… treba samo ponavljati 2 izjave… to je lako, ali dosadno… kako ću uživati u onome što mi se dešava ako stalno moram ponavljati jedno te isto… ho’oponopono kaže ponavljaj i dalje… e, sad je ego u panici – osjeća se ugroženim i misli: a ja? – gdje sam tu ja?… Ego je kao razmaženo derište… kad smo toga svjesni lakše nam je živjeti s njim… Razmaženom derištu nećete dozvoliti da radi što hoće, naučit ćemo ga ho’oponopono i reći mu da ponavlja i da nema druge… Najveće psihičke probleme imaju ljudi kojima u djetinjstvu nisu bile postavljene granice… oni nemaju osjećaj slobode nego su duboko isfrusrirani i izgubljeni. Ego je sredstvo i to mu je namjena…pa ga tako trebamo i koristiti…♥

– Daniela Pal Bučan

 ….da nam šaljete svoje tekstove, a mi ćemo objaviti najzanimljivije.