Potaknuta divnim objavama o Ljubavi usudit ću se otkriti moj zapis o Ljubavi…

Za mene su sve moje bogate životne lekcije, imale isto učenje – kako voljeti neizbirljivo, nepresudivo, nenametljivo i slobodno…

Prošla sam kroz podosta faza… Mijenjala Ljubav za zaljubljenost, za žrtvenost, za darivanje, za stanje…

No ona mi se i sada onkraj današnjeg dana ukazala sasvim drugačijom od svih definicija… pa i one ‘ja jesam’….

Ispričat ću vam kroz priču.

Moja sestra iz nekih razloga vraća sebe u stanja koja zahtjevaju intervenciju i hospitaliziranje… (hvala hvala hvala).
Danas je opet bio takav dan. Donijela je odluku da neće uopće piti lijekove, krila ih je, bacala, lagala…
Dok sam bila jednom nogom na izlazu iz kuće, u veselju što ću dan provesti s mužem u prirodi, mama me zvala da je treba voziti…
Hopsala sam mirno dok me muž vozio prema njoj. U meni su ti trenuci ‘hvala i volim’ bubnjali poput vječnosti u toj praznini moje glave. Ovaj put nema prejudiciranja složenih scenarija. Moja misao je bila tiha i mirna kao nikad. Nepostojeća.

Stanje koje sam zatekla je bilo potpuno oprečno mome. Mama i ona su se svađale, tjerale mak na konac koja je u pravu. Mama je htjela da ona ide u bolnicu jer vec 15 dana ne pije ljekove i halucinira, a sestra je vikala da neće i da je ona zdrava.
Isprva mi nije bila jasna moja uloga tu… Tampon zona ne mogu biti….iz tog stanja u kojem jesam zapravo je malo toga što doista mogu učiniti…

A što ako je to “malo” – sve?!

Počela sam je pitati pitanja o slobodi,o tome tko je odgovoran za njen mir za njeno zdravlje… i sl.

Pošla je sa mnom u auto u strahu od ostajanja u bolnici… Sjele smo na stražnja sjedala i držala sam u naručju svoju 8 godina stariju sestru kao sto držim svoje 27 godina mlađe dijete…
Plakala je i šaputala neka ne dopustim da ostane dolje…

Nisam znala što će dr. procijeniti pa je malo stvari koje sam mogla obećati i sebi i njoj….

No opet,…. što ako je to “malo” – sve?!?!

Njoj sam obećala da ćemo se pokušati izboriti za nju ona i ja zajedno, a sebi – da ću joj danas biti ono za sto sam se stalno molila da budem svima…. radost u životu ljudi.

Na prijemu smo čekale dr. psihijatra…

U mojoj glavi njene oči nisu bile mutne, ni zbunjene, ni odsutne… u mojoj glavi ona je ispod svih tih uloga ZDRAVO biće… U mojoj glavi umjesto one dosadašnje tišine počela sam stvarati glazbu… Isprva sam tapkala stopalom o pod… a onda na šok svih pa i moje mame…

Vrlo teatralno, spustila sam malo jedno koljeno i ispružila ruku prema njoj, upitavši je:

Učiteljice života, jeste li za jedan obični klasični bečki valcer ?

Imala sam nimalo usiljen osmijeh na licu …onaj moj zarazni… 🙂

Vrtjele smo se na Firulama, na hodniku gradske bolnice, na prijemu za psihijatriju i smijehom grohotom odzvanjale poput svih zvona svijeta… I plesale taj obični valcer…

U tom trenu, Ljubav je bila tu cijelom puninom i čistoćom osjećaja. To nije bilo ništa što bih nazvala stanjem jer stanja su izazvana emocijama..

To je bila čarolija između preklopljenih svemira dvaju odraza! Nas!

Nanos svjetlosti, neuočljiv običnom oku, koji je upotpunio moment stvoren između nas dvije…

Moment koji bi bez Ljubavi bio “robotizirana” kreacija…

Pa što je za mene Ljubav?

Ona nije sam Bog niti je Bog “samo” Ljubav. U zapisu, u mojim stanicama to su dvije energije koje jedna drugu upotpunjuju ,isprepliću…

Ljubav je nadahnuta Božjom kreacijom…. Ona iz nadahnuća postaje ispretpleteni dio trenutka…
Ono “malo” koje je SVE! Kao njegov ushit, koji za sobom u nama ostavlja čistoću ….

U današnjem danu, sestra i ja smo svaka iz svog svemira koji su se preklopili “u lošem” jednostavno bile prožete Ljubavlju i voljele to “malo” i sve…..

Kući smo išle skupa…. ♥

– Anita Barišić

Kada je Bog stvarao svijet, je li ga stvorio izvan Sebe ili unutar Sebe?
Ako je rekao: “Svugdje oko mene je prazan prostor, idem ga ispuniti svijetom”, onda nekako i paše doživljavati Stvoritelja kao starčića što sjedi i promatra, utječe, šalje i oduzima, kažnjava i nagrađuje, osuđuje. Što bi to ustvari značilo? Mi smo ovdje, a Bog je “tamo”, stvoreni smo iz nekog razloga, možda da ga zabavljamo, da i sam uči o Sebi preko nas?

Sad, zamislimo da hopsamo pod tim uvjetima… Dakle, Volim te, Hvala ti…

Ako sam izvan Boga, a želim Mu se približiti, spoznati Ga, dosegnuti na neki način, evoluirati vlastitu svijest kako bih spoznao istinu o svom odnosu s Njim – jedini način da u tome uspijem jest da Mu se svidim, da Mu privučem pažnju na sebe, budem uzoriti učenik. Dakle, hopsam Bogu, “Volim Te, Hvala Ti” i gledam “tamo” kakve su reakcije, jesam li Ga dodvorio s dovoljno privrženom Ljubavlju, kako bih bio nagrađen i imao lijep život?

Ide li to tako?

A što ako je Bog sve stvorio iz Sebe, unutar Sebe? Onda smo mi u tom Sebstvu, mi smo Ono, sve je Ono, kompletan univerzum je Ono! Je li to paradoks? Zamislite, Bog odluči stvoriti svijet sazdanog od Sebe i namjerom Ljubavi pokrene proces Stvaranja! Možete li zamisliti da se Bog odvoji za trenutak od Sebe (postao dva) kako bi promatrao gradnju svijeta i donosio odluke gdje će što biti u Njemu samome? Razmišlja i gradi svijet po vlastitom arhitektonskom projektu?
Suludo, zar ne :).

Ajmo sada probati hopsati u ovoj situaciji….Volim Te, Hvala Ti… Što se sada događa? Nemamo kud! Štogod mi učinili – sve je u nama! Ljubav koje je Božanstvo, Apsolut što nas prožima, Sveukupnost što se proteže u nama – sve smo to mi, odnosno Bog. Kada kažemo Volim Te, onda se obraćamo tom sve-prožimanju što nas razvlači u Beskonačnost, elastičnosti našeg Bitka da bude svugdje u svakom trenutku i govorimo nam: Ja sam Ljubav. Moja svjesnost je Božja svjesnost. Ja sam Jedan.

Ljubav je prilično proždrljivo Biće :). Ona hoće sve, bez pardona, bez kompromisa. Jer, ako ste rođeni u Ljubavi, Ona vas je stvorila, od kojeg drugog materijala možete biti sačinjeni? Od materije?! LOL 🙂

Nema ničeg osim Ljubavi. Dok živimo stvaramo svijet u nama. Stvaramo ga Ljubavlju. Mi smo veliki Arhitekti naše stvarnosti. Volim Te je cigla, Hvala ti je cement. Sve što gradimo već jest, i nastaje ponovno. “Volim te, Hvala ti” već je utkano u svim vlaknima našeg Bitka. Oduvijek je bilo.

Zaista nemamo kud, osim putem Ljubavi. Što prije to prihvatimo (jer nemamo što shvatiti, učiti, znati, ili težiti čemu – samo prihvatiti), ljepša će biti gradnja svijeta u nama! Samo Ljubavlju možemo graditi! Svi ostali “materijali” se urušavaju, poput kule od pijeska oprane valom morskim.

Volim te, Hvala ti – carstvo je moje. Palača u kojoj snivam predanost životu. U njoj svijet Ljubavi gradim, sumnju razgrađujem.

S Ljubavlju,

Volim te, Hvala Ti
♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Nakon upoznavanja s premisama Hooponopona prije šest mjeseci, počeo sam grozničavo tražiti i sakupljati definicije ljubavi. Kako definirati taj fenomen? Koja je ljubav prava, čista, vječna? Počeo sam od samoga dna, od one Jergovićeve, muške, balkanske:
„Naša se ljubav svodi na to da svoju ženu ne damo drugome.“
U to vrijeme nisam imao vlastito shvaćanje što ljubav je ili što bi ljubav trebala biti. U početku mi je bilo čak i neugodno na materinjem jeziku hopsati „volim te“, jer nisam imao razlog za to, pa sam to činio na engleskom, zajedno s ostale tri „mantre“. Voljeti se može samo ono što nas čini sretnim, što nam pričinjava osjećaj ugode. Kako voljeti nešto što nema nikakve veze sa mnom? Pošto je od svih ugoda ona seksualna na samom vrhu vrijednosne ljestvice u našoj materijalističko-egocentrično jcivilizaciji, tako je najprimjerenija definicija ljubavi današnjice seksualna strast. Čak se i za sam seksualni akt primjenjuje učtivi sinonim „voditi ljubav“. Za stare Grke je seksualna ljubav bila samo jedna od više njih. Između ostalih, oni su vrlo jasno razlikovali „eros“(seksualna – fizička ljubav) od „agape“ (duhovne ljubavi). U mom opsesivnom traženju definicije ljubavi koja će zadovoljiti sve stanice moga tijela nailazio sam na definicije koje se čak međusobno suprostavljaju (Lao Ce, Shakespeare).
“Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.” – “Tko silno ljubi, silan strah ga mori, a strah kad raste, jače ljubav gori.”
Definicije Ericha Fromma su vrlo trezvene i pragmatične:
“Ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjeljstva ili umijeće muzike. Ona zahtjeva brigu, napor, znanje, odgovornost i poštovanje.”
Neke su mistične (Plutarh):
“Duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu”,
neke humoristične i fatalne (Nietsche),
“Ljubav je stanje u kojemu čovjek vidi stvari uglavnom onakvima kakve one nisu.”
“Onaj tko ljubi želi bezuvjetno sam posjedovati žuđenu osobu, on hoće isto tako bezuvjetnu moć nad njezinom dušom baš kao i nad tijelom, on želi biti jedini ljubljen te kao ono najviše i najpoželjnije u drugoj se duši nastaniti i vladati.”,
dok se neke međusobno uravnotežuju kroz suprotnosti (Shakespeare):
“Gdje siješ ljubav, izraste veselje. Tuga je znak velike ljubavi.”
Jučer je jedna vibracija zavibrirala cijelim mojim tijelom i takoreći ga ujedinila u ugodnom osjećaju shvaćanja. Uspio sam tu vibraciju na zadovoljavajući način pretočiti u riječi i zato je rado dijelim s vama.

„Ljubav (za mene sada), ona bezuvjetna, istinska, duhovna, itd., nije i ne može biti emocija. Ona nije želja, strast, motiv, traženje nečega izvan nas. Ona je stanje svijesti u kojem sebe i svijet oko sebe prihvaćamo u potpunosti, bez iznimke ili borbe. Tako je ljubav zapravo ispravan -optimalan – besprijekoran način života, ne u moralnom, već u energetskom smislu.“

Ovim naravno ne tvrdim da sam ja u tom stanju svijesti, već da sam sretan što imam novi izazov u životu, nešto preciznije određen.

Hvala i volim vas!

– Dado F.

Šećem ja tako jučer po Dotršćini i uživam u miru koji osjećam, lagana sam i ispunjena, iako se s vanjske strane nije apsolutno ništa promijenilo. I shvatim zašto je Hoponopono toliko divan. Sva naša sjećanja, vjerovanja, osjećaji i programi (moja sestra to zove SVOP) ušla su u nas podsvjesno, i jedini način da izađu iz nas je upravo istim putem – podsvjesno.

Mnoge druge tehnike traže od nas da svjesno mijenjamo ono što mislimo, da razmišljamo i opraštamo sve ono što trebamo. A kako da mi to znamo kad nismo bili svjesni trenutka kada se bilo što uvuklo u nas. I zato i je toliko naporno i iscrpljujuće, te mnogi odustaju od želje da nešto u sebi promijene.

Hvala vam svima koji mi pokazujete svojim primjerom koliko je Hoponopono jednostavan i čudesan iako se ne poznajemo.

Volim vas

– Kristina Zvonar Brkić

Negdje sam jednom pročitala da čovjek pomisli oko 65000 misli tijekom dana. Malo sam se iznenadila, jer se sa svojim mislima nisam bavila na taj način – kvantitativni; mislila sam (tada) da je bitno što misliš, a ne koliko misliš. Onda sam naišla na podatak da misli koje mislimo tijekom dana su uglavnom iste one misli koje smo mislili jučer i koje ćemo misliti sutra (sa malim izmjenama). Htjeli su reći da se većina naših misli uglavnom ponavlja, i tako iz dana u dan, s vrlo malim promjenama. I tako do kraja života.

Malo zastrašujuće, zar ne?
To je otprilike tako ako mislimo da smo mi um. Nismo um, um je alat koji koristimo.
Ako nam je neka priča poznata i ako znamo svaki njen detalj, uglavnom smo blisko povezani s njom. Toliko blisko da smo se s njome poistovjetili i proglasili je svojom. Tako u većini izgledaju naši životi – to je uglavnom jedna te ista priča sastavljena od 65000 misli. Ili nije?

Naravno da nije, odnosno ne bi trebalo biti. Tko kaže da cjeli život trebamo gledati jedan te isti film (ponovo i ponovo)?
Kad uz tih 65000 misli krenete sa hopsanjem, vi svako malo prekidate ustaljeni film. To zna biti malo nezgodno – taman se uživite u poznati film, kad evo reklame: Hvala ti ili Volim te. Um ne voli prekide, kao što ne voli reklame usred filma (baš kad je najzanimljivije), pa se buni i nervira. S druge strane, u prirodi uma je da se prilagođava, pa ako prekidate njegov film svako malo sa Hvala ili Volim te, on će se u jednom trenutku toliko naviknuti na to da mu hopsanje više neće biti prepreka, nego sastavni dio filma. To je već puno, ako znamo što znači hopsati (čistiti).

S druge strane postoji još jedna bonus kvaliteta na to a tiče se snage onoga što mislimo.Tako kad ponavljamo Hvala ili Volim te, mi se zahvaljujemo (volimo) svemiru na svemu što nam šalje. Pošto je to proces koji počinje od nas (odnosno mi smo uzrok) onda i posljedice moraju biti rezultati uzroka – svemir nam stvarno šalje ono na čemu smo zbilja zahvalni i ono što zbilja volimo. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Davno sam čitala knjige Wilhelma Reicha (ima 20 godina sigurno) i baš se dobro i ne sjećam detalja, ali zapamtila sam njegove analize psihologije masa. U jednoj od svojih knjiga navodi primjere masovnih euforija kod skupine ljudi na određenim mjestima (utakmice, skupovi, koncerti i sl.). Tako je na jednom mjestu spomenuo ovaj primjer: dok je stajao na jednoj autobusnoj postaji u društvu agresivnih huligana, i sam u jednom trenutku počeo osjećati agresiju u sebi (njihova agresija ga je na neki način ponijela).

Nisam baš nešto hodala po utakmicama, ali imala sam par puta priliku osjetiti tu masovnu euforiju na svojoj koži. Taj osjećaj ushićenja je zbilja stvaran i nije ga teško definirati – toliko je konkretan. Isto vrijedi i za pozitivne i za negativne osjećaje. Nije to ništa novo i u tome i jest problem (ako uopće o tome možemo govoriti na taj način), jer premalo na to računamo. Da bi nešto prevladalo potrebna je tzv. kritična masa; a ako to vrijedi za masovne pojave onda bi trebalo vrijediti i u pojedinačnim slučajevima (individualno), zar ne?

Slikajući odlažem slike jednu pored druge (gledam kako jedna paše uz drugu) i gotovo niti ne primjećujem da je slika koju trenutno slikam na neki način povezana s ove dvije koje sam prethodno naslikala – ne stilski nego u izboru boja (a boje su emocije). Tako na primjer nikada ne bih stavila na ovu zadnju sliku narančastu boju da mi u vidokrug nije ušla zelena s prethodne slike dok sam slikala. Tu pojavu sam prvi put uočila na akademiji u klasi, kad sam shvatila da je itekako bitno tko slika i kako slika s moje i lijeve i desne strane.

Kako se pomalo ježim od te vrste uvjetovanosti, sad se uglavnom pobrinem da je sve oko mene bijelo dok slikam.
Iz svoje okoline upijamo sve i svašta, a mislimo da su naši doživljaji autentični i da su samo naši vlastiti. E nije tako, itekako je bitno gdje se nalazimo i s kim se nalazimo. Istina, ne moramo mi biti medij koji preuzima tuđu energiju, hopsajući mi prenosimo dominantnu emociju (nema ječe emocije od ‘volim te’ i ‘hvala’).

Kako se sve dešava u nama (to je početna pozicija sa koje krećemo), možemo sve to promatrati s individualne razine. Dakle, unutar nas se prelamaju razno razne emocije i da bi neka emocija postala dominantna potrebna je kritična masa te emocije. Za hopsiće je to jako dobra vijest jer mi hopsajući forsiramo konstantno jednu te istu emociju: ljubav (volim te) ili zahvalnost (hvala ti)… (ili pomiješane te dvije emocije).

Da bi nešto prevladalo, treba određena količina i kvaliteta i zato su glavni alati u HO Volim te i Hvala (izjave vibracijski posebno jake), a količina ponavljanja ključna. Možda to i nije tako, ali sigurno nije ni daleko od istine. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella