Na početku kad sam se tek upoznavala s hooponopono tehnikom malo sam bila skeptična u vezi hopsanja od 0-24h. Nekoliko pitanja me je mučilo: Je li je ponavljanje jedne te iste izjave prirodno? Što ako tehnika nije najbolje moguće rješenje baš za mene ? Što ako u jednom trenu poludim od tolikog ponavljanja hvala ili volim te? Što ako?… Bilo je tih “Što ako?” dosta na samom početku, a onda su se hopsanjem polako počeli gubiti i sad ih više nema.

Recimo da hopsam oko godinu dana intenzivno, hopsala sam i prije onako usput, kad bi se sjetila, ali da baš fokusirano hopsam ima godinu dana.
Neki dan sam u grupu stavila zadnjeg prevedenog Moojia koji je malo drugačiji nego ostali, malo je konkretniji… i jako me je podsjetio na hopsanje. Način na koji on opisuje fokusiranost na sebe, na “ja jesam” je ustvari dobar primjer kako se hopsa.

Odličan je primjer vožnja u autu. Ako želimo ne sletjeti s ceste i stići na cilj moramo biti fokusirani na cestu ispred sebe i pri tome nas ništa ne bi trebalo spriječiti i odvraćati pažnju (Mooji to fenomenalno opisuje).
Na isti način se hopsa, cijelo vrijeme i što god se dešava ništa nas ne bi trebalo spriječiti u tomu, ništa nam ne bi trebalo odvraćati pažnju…

Znam da većina hopsića to zna, ali isto tako ima dosta novih hopsića koji možda nisu upoznati sa svim informacijama vezanim uz hooponopono.
Kad ste fokusirani na hopsanje onda to ispadne kad se sve zbroji bar 6 sati i više (u prosjeku) konstantnog hopsanja (tako je bar kod mene).

Kad se hopsa gotovo cijeli dan u jednom trenutku postanete usklađeni s vibracijom koju konstantno ponavljate i onda se javlja osjećaj da sve van toga nije prirodno.

Javlja se i lakoća postojanja i daljnje ponavljanje je kao kad naučimo voziti auto – u jednom trenutku više nismo napeti tehnikom nego s lakoćom uživamo u samoj vožnji.
♥ ♥ ♥
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=QKwDvCMcXsg

– Dani Ella

Evo mene opet s Matricom jer me toliko oduševljava Njeno postojanje. Ona je zapravo rješenje svih problema. Hvala i volim te su kao rakete koje munjevito brzo vode do te beskrajne Prekrasnoće.

Jer bilo što, bilo koji dio tijela, ili druge materije, koncepta, bilo koje umotvorine uzrokovane strahom i svega ostalog što nam može stvarati napetost JE POVEZAN kanalićem do tog beskrajnog sjajnog mora, koje nas okružuje. I još k tome, radi se o bezbroj kanalića do tog Izvora, bezbroj kanalića ide iz svake male čestice tog našeg problema. Sa svake strane idu kanalići i sigurno završavaju u Izvoru jer iz njega su nastali. I kao takvi, ako me pratite, shvaćamo da smo zapravo gore, dolje, lijevo, desno, unutra, vanka okruženi tim Poljem, koje zapravo kao ocean nosi naš brodić trenutnog problemčića.

A koliko je more u odnosu na sve brodove ovoga svijeta? Neusporedivo ogromno.

– Dena Žuvan

http://tajna.rs/hooponopono-seminar-licni-dozivljaj/#more-2971

Za jednu od najljepših ljubavnih priča čula sam u jednoj emisiji prije dosta godina. Priča je to o dvoje djece iz jednog sirotišta od nekih 5, 6 godina… dječaku i djevojčici. Njih dvoje su bili toliko privrženi jedno drugome da su se stalno držali zajedno, bili su nerazdvojni. Njihova najveća sreća je bila ta što su imali jedno drugoga i to im je za sreću bilo sasvim dovoljno.
Jednog dana je djevojčicu usvojio jedan bračni par i dječak je ostao sam u domu za nezbrinutu djecu. Nedugo nakon toga i on je usvojen, pa se preselio u novi dom.
Geografska udaljenost između dječaka i djevojčice je bila stvarno velika, gotovo da nije bilo nikakve šanse da se na bilo koji način sretnu. Ipak, sreli su se jednog dana “slučajno” u jednom restoranu (svašta se moralo potrefiti da bi se taj događaj realizirao, ali ljubavi ništa nije teško, zar ne? ). Sjedili su u restoranu, svatko za svojim stolom, zatečeni osjećajem blizine jedan drugoga. Iako su godinama bili razdvojeni njih dvoje se u stvari nisu nikada stvarno odvojili. Oboje su svaku večeri gledali u zvijezde pitajući se što radi i gdje je ovaj drugi… nikad nisu prestali misliti jedan na drugoga…
Nakon susreta u restoranu oni se više nisu odvajali…

Jedna od potresnih knjiga koju sam čitala je knjiga Viktora E. Frankla, malo čudnog naziva: Zašto se niste ubili? Nakon te knjige pročitala sam i sve ostale njegove knjige prevedene kod nas. To je osobna ispovijest psihijatra pisca koji je preživio koncentracioni logor, a ujedno je knjiga i uvod u logoterapiju.
Zašto se nisu ubili? Ne samo da se nisu ubili, nego je volja za životom odjednom postala zrak bez kojeg se ne može. Kako se u neljudskim životnim uvjetima može očitovati smisao života, u uvjetima u kojima smrt izgleda kao spas, kao jedino humano rješenje života? Život uvijek iznenadi, očituje svoju pravu prirodu kad se najmanje nadamo i tamo gdje je najmanje očekujemo. Što istinski znamo o životu, osim činjenice da smo uronjeni u njega i da nam se nekim čudom dešava.
I mi smo dio života, i ako je život čudo i mi smo isto tako jedan dio tog čuda…

U logoru je bilo ljudi koji su doživljavali neopisivo blaženstvo, i to ne jedan… neki su bili zahvalni za sve što im je život donio i ništa ni pod kojim uvjetima da su mogli ne bi mijenjali.
Viktora je “spasio” vapaj za smislom (opisuje ga u svojoj knjizi: Nečujni vapaj za smislom), iako nije znao da je njegova supruga pogubljena odmah čim je stigla u logor on je cijelo vrijeme bio s njom u vezi (misli na nju su ga držale u životu…), kad je mislio na nju daljnji život je imao smisla…Viktor je u ratu izgubio gotove sve drage ljude, pa ipak doživio je 90 i nešto godina i svojim iskustvom strahovito puno doprinio psihologiji i psihijatriji.

Trebalo je vremena da se dvije “razdvojene” duše sretnu… neke su se srele još u ovom životu (prva priča), a neke su se srele malo kasnije (druga priča)… iako se u stvari niti u jednoj priči duše nisu nikada niti razdvojile…♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Kad ponavljam Volim Te, ja hopsam, ali i volim. Volim Te mi bira put, a ja onda ljubavlju putujem po tom putu dok god ne dođem doma.
Ljubavi je teško odoljeti jer uljepšava sve što imam, vraća mi sve što sam izgubila i daruje mi ono za što nisam niti sanjala da je moje.
Ljubav se razdijelila u bezbroj Volim te jer je toliko jaka da dolazi u dijelovima… a opet samo taj jedan njen dio – samo jedan Volim te je toliko snažan i pun ljubavi da se na njega Ljubav smjesta oglašava i spušta na zemlju… pa pita: Zar ima ikoga osim nas?

– Daniela Pal Bučan