Kao glazura na torti

tMeni je ho’oponopono “došao” kao lijepa glazura na torti življenja, na već pripremljen teren prihvaćanja odgovornosti iz drugih sistema koja sam prakticirao do tada.

Nisam imao poteškoća oko ponavljanja riječi, osim ponešto za uvesti tu praksu u “sistem”, da se ta prirodnost ugnijezdi u buntovni um, a to sam rješavao trikovima, malo i upornošću. Po meni kod hopsanja (a i sveg ostalog), dobro je poraditi na toj prirodnosti, na način da sve u našem životu, a ponajviše um i ne primijeti da se dogodila neka promjena, kao što lišće polako pada sa stabla i nitko se oko toga ne sekira, a ponajmanje stablo. Tako bi i pristup hopsanju trebao biti pomalo kao i hodanje, disanje, plivanje… Po mom iskustvu, najvažniji element je onaj koji nas pogoni!

Stoga bi prvo pitanje trebalo biti: Što mene pogoni u životu? Odgovor na ovo pitanje je od vitalne važnosti, jer se u njemu krije podrijetlo volje za promjenom koje će hopsanje donijeti, a mislim i količina rezultata u našim životima! Smatram da nije dobro da nam je motivacija izliječiti bolest ili dobiti novac, jer to nije pogon koji nas vodi, zapravo su više podsjetnici, simptomi što nas gurkaju da izvučemo strast za transformacijom na površinu i njome živimo život svjesnog bića.

Kada promotrimo izvore što nam potiču volju za promjenom, onda nam preostaje samo donijeti odluku – i to je to! Odluka je automobil kojeg vozimo, sve ostalo su ukrasi, široke gume, alu felge, sportski ovjes, kožna sjedala… te elemente stavljamo na našu svjesnost i obogaćujemo živote s Ljubavlju što nam se iskazuje kao posljedica hopsanja.

– Neno Lubich

Tijelo boli

fZa cure  (i svjesne dečke)

Obrazac žrtve, PMS i mjesečnica, i kolektivno žensko tijelo boli. Kroz vlastito iskustvo o tim temama i kakve veze one imaju jedna s drugom piše naša suradnica Petra Varšić.

Prije nekog vremena sam se prijavila na natječaj za posao. Baš sam rasturila u pripremama i završila testiranje s maksimalnim brojem bodova, sigurna da ću dobiti posao. Posao je dobila žena koja je imala manje bodova i opaku štelu za posao. Bila sam šokirana nad tom nepravdom, tulila sam k’o vol, izgubila sam jako puno vremena na pripreme, u međuvremenu nisam pratila druge natječaje, nisam imala novaca, a niti izglednog posla. Situacija mi se komplicirala iz dana u dan. I svaki put kada bi mi nešto nedostajalo, ja bih krivila ženu koja je dobila posao. I državu u kojoj je važnije poznanstvo od znanja, i državnu službu koja ne zna diskretnije načine nego se blamira tako da je to svima vidljivo. Imala sam susret s tom ženom kroz koji mjesec i bila sam bezobrazna, rekla sam joj sve što je ide i dodala da svaki put kada stavi žlicu u usta nek’ se sjeti da je tu žlicu otela mom djetetu iz ruku. Nemam naviku biti takva, ali u tom stanju sam se ozbiljno divila svojoj elokvenciji kojom sam tako mogla povrijediti nekoga.

Bila je toliko šokirana da je iskopala moj broj i nazvala me još taj isti dan. Rekla sam joj da znam preko koga je dobila posao i poslije mog kraćeg pikantnog monologa, rasplakala se i rekla: “Imam troje djece”. Sjetila sam se da smo razgovarale prije testiranja, pričala je s ljubavlju o svojoj djeci, spominjala kako joj je teško bilo raditi u skladištu i smoći snage da se bavi s djecom poslije posla. Jednostavno, žena koju sam mrzila iz dna duše jer je otela moj “gospon-čovek” posao je nestajala, vidjela sam ženu koju sam mogla razumjeti. Na moje vlastito zgražanje osjetila sam kako odbacujem teško breme mržnje prema njoj, a uz njega i obrazac žrtve s kojim sam se poistovjetila.

Plakale smo zajedno, ja sam je prihvatila.

Taj put sam bila svjesna da sam s tom ženom osvijestila jedan dio kolektivnog ženskog tijela boli, uvjerenje koje smo dijelile rastopilo se kroz žensku podržavajuću energiju i svjesnost da ja nisam moja mržnja i moj otrovni jezik. Bila sam poistovjećena s tim osjećajem, a tek kada sam ga rastvorila postala sam svjesna koliko mi je bio mukotrpan i koliko je daleko od moje prave prirode.
Sve dijelimo kolektivno žensko tijelo boli, sastavljeno od mučenja, silovanja, smrti, ratova, gladi, rađanja, ženske patnje stare koliko je star sam svijet. Kolektivno žensko tijelo boli se često ponaša kao da je naše vlastito, a mi ga prigrlimo, dopuštamo mu da bude dio nas. Ponekad vjerujemo da smo to zapravo mi, identificiramo se s odijeljenošću, patimo i koprcamo se u agoniji.

Kolektivno žensko tijelo boli je najlakše prepoznati u danima oko mjesečnice kada osjećamo fizičku ili emocionalnu bol. Da bi jačalo, tijelo boli traži dodatnu bol i našu energiju. Dok smo god fokusirane na bol koju tada osjećamo, dok god analiziramo i razmišljamo o patnji mi hranimo tijelo boli i ono nas prevladava. Ujedno, često kreira teške situacije u životu i hrani se našom energijom koju im pridajemo. Tko još nije proživio teški PMS s kojim se je poklopila teška životna situacija?
Žensko kolektivno tijelo boli je blokirana, ustajala energija koju treba otpustiti, a to možemo jedino ako smo dovoljno svjesne. Ispada malo tricky, jer da bismo bile svjesne trebamo otpustiti kolektivno tijelo boli.

Iz iskustva mogu reći da je jedan od najočitijih pokazatelja djelovanja kolektivnog ženskog tijela boli – mentalitet žrtve. Kada se osjetite jadno, bespomoćno, uplašeno ili ljuto zbog nepravde prema sebi ili drugima – promotrite svoju tjelesnu i emotivnu reakciju, nemojte se iznenaditi ako ste potpuno sigurne da je taj osjećaj autentično vaš. Ako se ovog trena možete sjetiti vezanosti na svoju patnju i ako shvatite da vi niste vaša patnja – počele ste osvještavati tijelo boli.

Pričekajte mjesečnicu, imat ćete lijepu priliku promotriti kolektivno žensko tijelo boli u njegovoj pojavnosti i vidjeti da to niste vi. Isto tako, ako prije naletite na mučnu situaciju promatrajte svoje reakcije i nemojte se identificirati s njima jer to niste vi.
Koliko god bile mučne, ponavljat će se, sve dok ne postanemo svjesne da to nismo mi. Ne zaboravite, manifestacije tijela boli se javljaju s jednim jedinim razlogom – da ih mi postanemo svjesne jer je to jedini način da rastvorimo kolektivno žensko tijelo boli.

Rastvaranjem tijela boli mičemo koprenu koja zaklanja pogled na našu pravu prirodu. A u njoj nema patnje ni boli. Ako pogledamo s druge strane, vidimo da su naše boli i patnje mali blagoslovi, jer su upravo one poticaji da prepoznamo kolektivno žensko tijelo boli i da ga rastvorimo, ostavljajući našim kćerima, nećakinjama i unukama u nasljeđe čistu, snažnu, podržavajuću i toplu žensku energiju iz koje mogu rasti bez uvjerenja patnje i boli.

Napisala: Petra Varšić

Preuzeto s http://carobna-suma.com/2013/03/16/za-cure-i-svjesne-decke/

Non-stop čišćenje

fNa početku kad sam se tek upoznavala s hooponopono tehnikom malo sam bila skeptična u vezi hopsanja od 0-24h. Nekoliko pitanja me je mučilo: Je li je ponavljanje jedne te iste izjave prirodno? Što ako tehnika nije najbolje moguće rješenje baš za mene ? Što ako u jednom trenu poludim od tolikog ponavljanja hvala ili volim te? Što ako?… Bilo je tih “Što ako?” dosta na samom početku, a onda su se hopsanjem polako počeli gubiti i sad ih više nema.

Recimo da hopsam oko godinu dana intenzivno, hopsala sam i prije onako usput, kad bi se sjetila, ali da baš fokusirano hopsam ima godinu dana.
Neki dan sam u grupu stavila zadnjeg prevedenog Moojia koji je malo drugačiji nego ostali, malo je konkretniji… i jako me je podsjetio na hopsanje. Način na koji on opisuje fokusiranost na sebe, na “ja jesam” je ustvari dobar primjer kako se hopsa.

Odličan je primjer vožnja u autu. Ako želimo ne sletjeti s ceste i stići na cilj moramo biti fokusirani na cestu ispred sebe i pri tome nas ništa ne bi trebalo spriječiti i odvraćati pažnju (Mooji to fenomenalno opisuje).
Na isti način se hopsa, cijelo vrijeme i što god se dešava ništa nas ne bi trebalo spriječiti u tomu, ništa nam ne bi trebalo odvraćati pažnju…

Znam da većina hopsića to zna, ali isto tako ima dosta novih hopsića koji možda nisu upoznati sa svim informacijama vezanim uz hooponopono.
Kad ste fokusirani na hopsanje onda to ispadne kad se sve zbroji bar 6 sati i više (u prosjeku) konstantnog hopsanja (tako je bar kod mene).

Kad se hopsa gotovo cijeli dan u jednom trenutku postanete usklađeni s vibracijom koju konstantno ponavljate i onda se javlja osjećaj da sve van toga nije prirodno.

Javlja se i lakoća postojanja i daljnje ponavljanje je kao kad naučimo voziti auto – u jednom trenutku više nismo napeti tehnikom nego s lakoćom uživamo u samoj vožnji.
♥ ♥ ♥
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=QKwDvCMcXsg

– Dani Ella

Matrica

fEvo mene opet s Matricom jer me toliko oduševljava Njeno postojanje. Ona je zapravo rješenje svih problema. Hvala i volim te su kao rakete koje munjevito brzo vode do te beskrajne Prekrasnoće.

Jer bilo što, bilo koji dio tijela, ili druge materije, koncepta, bilo koje umotvorine uzrokovane strahom i svega ostalog što nam može stvarati napetost JE POVEZAN kanalićem do tog beskrajnog sjajnog mora, koje nas okružuje. I još k tome, radi se o bezbroj kanalića do tog Izvora, bezbroj kanalića ide iz svake male čestice tog našeg problema. Sa svake strane idu kanalići i sigurno završavaju u Izvoru jer iz njega su nastali. I kao takvi, ako me pratite, shvaćamo da smo zapravo gore, dolje, lijevo, desno, unutra, vanka okruženi tim Poljem, koje zapravo kao ocean nosi naš brodić trenutnog problemčića.

A koliko je more u odnosu na sve brodove ovoga svijeta? Neusporedivo ogromno.

 

– Dena Žuvan

Vapaj za smislom

fZa jednu od najljepših ljubavnih priča čula sam u jednoj emisiji prije dosta godina. Priča je to o dvoje djece iz jednog sirotišta od nekih 5, 6 godina… dječaku i djevojčici. Njih dvoje su bili toliko privrženi jedno drugome da su se stalno držali zajedno, bili su nerazdvojni. Njihova najveća sreća je bila ta što su imali jedno drugoga i to im je za sreću bilo sasvim dovoljno.
Jednog dana je djevojčicu usvojio jedan bračni par i dječak je ostao sam u domu za nezbrinutu djecu. Nedugo nakon toga i on je usvojen, pa se preselio u novi dom.
Geografska udaljenost između dječaka i djevojčice je bila stvarno velika, gotovo da nije bilo nikakve šanse da se na bilo koji način sretnu. Ipak, sreli su se jednog dana “slučajno” u jednom restoranu (svašta se moralo potrefiti da bi se taj događaj realizirao, ali ljubavi ništa nije teško, zar ne? ). Sjedili su u restoranu, svatko za svojim stolom, zatečeni osjećajem blizine jedan drugoga. Iako su godinama bili razdvojeni njih dvoje se u stvari nisu nikada stvarno odvojili. Oboje su svaku večeri gledali u zvijezde pitajući se što radi i gdje je ovaj drugi… nikad nisu prestali misliti jedan na drugoga…
Nakon susreta u restoranu oni se više nisu odvajali…

Jedna od potresnih knjiga koju sam čitala je knjiga Viktora E. Frankla, malo čudnog naziva: Zašto se niste ubili? Nakon te knjige pročitala sam i sve ostale njegove knjige prevedene kod nas. To je osobna ispovijest psihijatra pisca koji je preživio koncentracioni logor, a ujedno je knjiga i uvod u logoterapiju.
Zašto se nisu ubili? Ne samo da se nisu ubili, nego je volja za životom odjednom postala zrak bez kojeg se ne može. Kako se u neljudskim životnim uvjetima može očitovati smisao života, u uvjetima u kojima smrt izgleda kao spas, kao jedino humano rješenje života? Život uvijek iznenadi, očituje svoju pravu prirodu kad se najmanje nadamo i tamo gdje je najmanje očekujemo. Što istinski znamo o životu, osim činjenice da smo uronjeni u njega i da nam se nekim čudom dešava.
I mi smo dio života, i ako je život čudo i mi smo isto tako jedan dio tog čuda…

U logoru je bilo ljudi koji su doživljavali neopisivo blaženstvo, i to ne jedan… neki su bili zahvalni za sve što im je život donio i ništa ni pod kojim uvjetima da su mogli ne bi mijenjali.
Viktora je “spasio” vapaj za smislom (opisuje ga u svojoj knjizi: Nečujni vapaj za smislom), iako nije znao da je njegova supruga pogubljena odmah čim je stigla u logor on je cijelo vrijeme bio s njom u vezi (misli na nju su ga držale u životu…), kad je mislio na nju daljnji život je imao smisla…Viktor je u ratu izgubio gotove sve drage ljude, pa ipak doživio je 90 i nešto godina i svojim iskustvom strahovito puno doprinio psihologiji i psihijatriji.

Trebalo je vremena da se dvije “razdvojene” duše sretnu… neke su se srele još u ovom životu (prva priča), a neke su se srele malo kasnije (druga priča)… iako se u stvari niti u jednoj priči duše nisu nikada niti razdvojile…♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Izbor i odgovornost

fKad vas obuzme osjećaj da nemate izbora, zaustavite se na čas. To je samo trik kojeg izvodite na sebi samima kako biste izbjegli preuzimanje odgovornosti, a time i radost života.

– ” iz knjige “Emanuel duhovne poruke”

Zar ima ikoga osim nas?

fKad ponavljam Volim Te, ja hopsam, ali i volim. Volim Te mi bira put, a ja onda ljubavlju putujem po tom putu dok god ne dođem doma.
Ljubavi je teško odoljeti jer uljepšava sve što imam, vraća mi sve što sam izgubila i daruje mi ono za što nisam niti sanjala da je moje.
Ljubav se razdijelila u bezbroj Volim te jer je toliko jaka da dolazi u dijelovima… a opet samo taj jedan njen dio – samo jedan Volim te je toliko snažan i pun ljubavi da se na njega Ljubav smjesta oglašava i spušta na zemlju… pa pita: Zar ima ikoga osim nas?

 

– Daniela Pal Bučan