Prije podosta godina sam pročitala knjigu “Tješiti dijete u nama”, uslijedio je Bachov Bijeg od sigurnosti, obje su me ganule, a ganule su i moje poznanike koji su ih čitali. Teško je ostati ravnodušan nad nečim što opisuje univerzalno iskustvo, čak i kada nismo svjesni da je to i naše iskustvo.
Obje govore o djetetu u nama. Segment u kojem počivaju naše traume i boli.
Rastajemo se s unutarnjim djetetom jer nam se prividno čini da se tako rastajemo i s bolom koji nas paralizira. I dok mi krećemo dalje, napuštamo naše unutarnje dijete. A ono pamti. Kako mi djelujemo, tako ono proživljava i ne zaboravlja, a mi da bismo mogli sve dalje i dalje potiskujemo u njega svu našu bol nanovo i nanovo.
Zamislite što bi bilo kada bi se u momentu sjetili baš svake situacije u kojoj ste bili ignorirani, poniženi ili povrijeđeni i ponovo to isto proživjeli. Sumnjam da bi svijest to mogla izdržati.. pa evo, to u svakom momentu proživljava vaše unutarnje dijete – vrti sjećanja iznova i iznova. Mi ulazimo u ovisnosti, u disfunkcionalne odnose, u probleme s prehranom, dokazujemo se, bojimo se da ćemo ostati sami, zatvaramo se pred drugima da nas ne povrijede, povrijeđujemo druge, bojimo se.. lista je prilično duga – a sve manifestacije nam se dešavaju s razlogom da ih konačno razriješimo, da iscjelimo dijete u nama. Umjesto da prihvatimo taj blagoslov, mi bježimo i dalje, jer bježimo od bola.
Godinama sam željela posvojiti dijete. Nisam se mogla dogovoriti s mužem, nemamo baš ni dovoljno prostora, nekad nisam imala ni dovoljno vremena za Lanu. Koliko god sam razumna i često previše racionalna – ta želja je bila toliko jaka da je prelazila u agoniju. Bila sam uvjerena da me to dijete koje tako silno želim posvojiti negdje čeka, da je samo i tužno. A ja ne mogu posložiti situaciju i konačno doći po njega.. toliko sam ga željela zagrliti, pomilovati, poljubiti..
Moje prvo povezivanje je bilo kroz Ho`oponopono, emotivno i intenzivno. Mislila sam da ću isplakati dušu… Poslije povezivanja sam se osjećala lagano, rasterećeno i shvatila da je dijete koje želim zagrliti i utješiti – moje unutarnje dijete. Koliko je upravo to obostrano iscjeljivanje zaslužno za nestajanje mog problema s prehranom i smirivanje astme (bolest koja se direktno povezuje s djetetom koje guta suze i potiskuje bol), ne znam, no od tog prvog povezivanja su uslijedile promjene kakvima se zbilja nisam nadala. Samo povezivanje smatram jednim od najbitnijih događaja u mom životu.
Povezivanje je predivan, iscjeljujuć proces. Svi se možemo povezati s djetetom u nama, nije bitno da li vidimo sliku djeteta – neki su vizualni tipovi, neki nisu. Dovoljno je priznati prisustvo, već je to iscjeljujuće. Ne zaboravite, unutarnje dijete čeka ljubav i pažnju cijelo vrijeme.. Mabel spominje da je dobro zahvaljivati se djetetu u nama, zahvaliti mu se jer pumpa naše srce, jer diše za nas, ja mu se zahvalim što je zapamtilo pisati, što je zapamtilo lica ljudi koje sam voljela, zahvalim mu se kada osjetim trnce jer me gane lijepa glazba, lijep crtež, lijepo nebo ili osmijeh moje Lane. Svaki dan mu se zahvalim i kažem mu da ga volim, osjećam tu istinu cijelim svojim bićem.
Koncept djeteta se provlači kroz bajke i kroz mitove, vjerujem da ih volimo jer u njima prepoznajemo univerzalnu istinu, našu istinu. Sva ta djeca iz mitova i bajki su ugrožena ili napuštena, često im prijeti i smrt, a na kraju preuzimaju ulogu spasitelja – o čemu vam to govori? Koncept djeteta obrađuje priča o Isusu, Krishni, Zeusu, Snjeguljici… tu istu bajku proživljavamo i mi sami. Naše unutarnje dijete je utamničeno, a dok ga priznamo i dok mu damo ljubav i pažnju, ono se iscjeljuje – mi se iscjeljujemo na nivoima koji postaju stabilno uporište za razvoj kvalitetnih odnosa i skladnog života, jer unutarnje dijete nije zasebni entitet – mi smo naše unutarnje dijete. Mislim da na tome počiva i cijeli Self Love (hvala Neno ♥), prihvaćanje sebe, voljenje sebe kao temelj voljenja drugih. Da bismo “ljubili svoje bližnje kao same sebe” prvo trebamo ljubiti sebe.
U Ho`oponoponu imamo cijelu obitelj. Sebstvo se sastoji od svijesti ili majke, podsvijesti ili djeteta i nadsvijesti ili oca. Svijest ili majka proživljava posredstvom podsvijesti ili djeteta koje čuva uvjerenja i prezentira ih svijesti. Taj proces vam je dobro poznat.. Da bi se uvjerenja očistila svijest treba pokrenuti proces čišćenja kroz korištenje alata (Volim te i/ili Hvala ti), pokretanje procesa (ovo smatram majčinim priznavanjem djeteta) spušta impuls iz svijesti u podsvijest, a on se iz podsvijesti diže u nadsvijest (od djeteta prema ocu). Od nadsvijesti ide do Božanske inteligencije koja odgovara rastvarajućom energijom koja će se kroz nadsvijest spustiti do podsvijesti i obrisati uvjerenja. Obrisana uvjerenja ostavljaju za sobom prazninu i dovoljno mjesta za nadahnuće. Posredstvom podsvijesti, svijest prolazi manifestaciju nadahnuća i oslobađa se manifestacije problema kroz uvjerenja (spas za majku dolazi od djeteta). Da bismo bili autentični, da bismo uopće Bili, potrebno je da naša unutarnja obitelj surađuje, a to može tek kada svaki član prizna postojanje drugih članova.
Ovih dana bilježim deset mjeseci hopsanja. ♥
– Petra Varšić
Iz knjige “Bez straha”
Ho'oponopono Tehnika 