Hrabrost je napraviti nešto usprkos strahu kojeg osjećamo. A straha ne bismo trebali imati. Ne pričam o strahu nagonskom kad smo u neposrednoj opasnosti jer taj je strah zdrav. Pričam o onom sekundarnom strahu kada nam sjećanje na neki događaj ostaje kao oblik ponašanja/postojanja…..pa se znojimo na slike zmija ili kalkuliramo s novim poznanstvima tražeći simptome ponašanja u toj novoj osobi, koje ima netko tko nas je prije povrijedio.
Kažem, strahova takvih ne bismo trebali/smjeli imati.
Svi strahovi imaju svoj korjen. Prikriveni su strah od umiranja. U trenutku kad osvjestimo to, borba je lakša. No strategija borbe se ne odnosi direktno na borbu protiv straha od smrti nego je strateški ispravno – postići prepuštanje uzda nad svojim životom, Bogu/Ljubavi!
Iz toga proizlazi zaključak kako je jedina hrabrost koja nam treba: hrabrost za vjerovanje u Boga, u Ljubav!
Kad to postignemo tada je lakoća biti sve sto jesi i lakoća je prihvaćati sve sto jest…Imajte hrabrosti vjerovati kako Bog za vas ima aranžman življenja koji vam najbolje pristaje. Imajte se hrabrosti sasvim, bez želja, prepustiti! Usudite se barem neko vrijeme i promatrajte što će se dešavati.
Iz toga proizlazi zaključak kako je jedina hrabrost koja nam treba: hrabrost za vjerovanje u Boga, u Ljubav!
Kad to postignemo tada je lakoća biti sve sto jesi i lakoća je prihvaćati sve sto jest…Imajte hrabrosti vjerovati kako Bog za vas ima aranžman življenja koji vam najbolje pristaje. Imajte se hrabrosti sasvim, bez želja, prepustiti! Usudite se barem neko vrijeme i promatrajte što će se dešavati.
Volim vas.
– Anita Barišić
Ho'oponopono Tehnika 