Moj Ho’oponopono put

lakoća

Na prvom životnom nivou, nadamnom se nadvijaju tamni oblaci. Ustajem teško, umorna sam, na polici baš nema kave iako mi stvarno treba. Radim uglavnom ono što ne volim. Mislim da su ljudi sebični, misle samo na sebe, osjećam se osamljeno, svatko od njih na neki način potvrđuje to što vjerujem o njima. Čini mi se da su svi protiv mene i da mi ništa ne ide od ruke.

Na poslu, kolega se baš urotio protiv mene a šefica, ona mu je u toj radosni kompanjon. Što sam ja Bogu skrivila da se na mene „lijepe“sve sami egzemplari ljudi koji su, za mene, primjer onoga kakav čovjek ne treba biti?

Ja sam na meti neke tamne sile, ona mi ne želi dobro, ona samo želi da budem nesretna.Ne vidim izlaz iz ovog začaranog kruga…Gdje bi mogao biti Bog sada kad je meni teško? Na uskoj ulici kroz koju vozim prema poslu (koji ne volim), uvijek se nađe neki divan čovječji primjer koji tvrdoglavo odbija maknuti se u rikverc a meni je hitno i jako mi se žuri. Srce mi divlje lupa, uzrujana sam, stalno.Zašto uvijek ja? Ovaj svijet ne čini se kao neko prijateljsko mjesto, uglavnom sanjam o nekoj drugoj realnosti i moji snovi pomažu mi da održim ravnotežu.
Imam od čega živjeti, moja djeca su sasvim ok, ima divnih sunčanih dana, imam tople vode za tuširanje, no, radim ono što ne volim, djeca me ne doživljavaju a sunce valjda mora sjati, zar ne? Bar 30 dana u godini! Topla voda? Pa neću valjda biti zahvalna za toplu vodu! Ima u životu više od neke tamo zahvalnosti za trivijalnosti! Kad me Bog dotakne, to je uglavnom na taj način,da poslije mjesec dana a ponekad i više ne mogu uopće pronaći ravnotežu. Što On želi? Uništiti me? On sigurno za druge ima veću dozu zadovoljstva. Uspomene me samo opterećuju, ne mogu se baš sjetiti nečeg lijepog, pogotovo što je nedavno otišao moj suprug i ostavio me samu s djecom. Čega lijepog da se sjetim kad ničeg lijepog nema?

Drugi životni nivo dolazi odmah nakon prvog. Ustajem ponekad teško no ima i dana kada sam lagana kao pero i sve mi ide od ruke. Ponekad, na poslu, pronađem nešto lijepo za raditi, nešto gdje mogu pronaći zadovoljstvo. Neka široka ruka povremeno me čak potapša po ramenu i pohvali, no vrlo rijetko, a iskreno, nemam ja zašto njih hvaliti, osim možda što glume kad me pitaju kako si i kad me hvale? A možda ne glume svaki put? Znam i dalje da su ljudi sebični, no, počinjem shvaćati da sam na neki način i ja,ne znam točno kako, jer ja sam super osoba i nemam veze s njihovom sebičnošću, valjda.
Osamljena sam, no, povremeno uspijem pronaći zonu izuzetne povezanosti s nekom osobom, poznatom ili nepoznatom, obično to ne traje dugo. Počinjem se pitati; misle li ljudi zaista samo na sebe i da li je ovaj svijet zaista neprijateljsko mjesto za mene ili ipak ima nade za nešto bolje u budućnosti? Kolega mi još uvijek podmeće na poslu, no rjeđe, a šefica ima previše posla da bi mu se pridružila u uroti. Nedavno je slavio rođendan, torta mu je bila baš odlična.
Skoro da više ne naletim na više od tri divna čovječja primjerka na cesti mjesečno, što je fakat dobar prosjek. Shvatila sam da trebam organizirati bolje svoje vrijeme i na posao krećem ranije..hm, da li je bolje zbog toga? U snovima dogodi se i neka lijepa priča, nisu više stalno neki komandosi koji me žele ubiti u pitanju.

Povremeno prepoznam i zaista vidim sunčani dan i neko zadovoljstvo me obuzme na momente u vezi toga. Lijepa je ta priroda… svo to zelenilo koje nas okružuje, bez da smo išta platili.Makar, dosta je kiše u zadnje vrijeme. U bojleru još uvijek ima tople vode, pomislim, možda bi trebala biti bar malo zahvalna što je ostalo tople vode mojoj kćeri za tuširanje iako sam ja potrošila puno, uf , baš dobro, neće biti nervozna. Možda to ipak je razlog za zahvalnost ?!
Osjetim ponekad božje prisustvo,stavi mi ruku na rame kada sama odlazim spavati, hm, ipak mi se čini da me nije ostavio baš skroz. Kao da sam se uspjela sjetiti i poneke lijepe uspomene, sin mi je donio sliku koju je pronašao negdje u svojoj kutiji, kad je bio star možda godinu dana – ima cijelo lice umrljano čokoladom. Hm, ima i razloga za zahvalnost, imam i lijepe uspomene.
Možda je ipak dobro da je suprug otišao, on je sada sretniji a i ja pronalazim mjesto za sebe pod ovim suncem,mogu se posvetiti sebi, a prije nisam mogla.

Treći životni nivo: Tražeći nešto, nemam pojma što, valjda neki mir koji nemam, pronađem „slučajno“ na internetu zanimljiv video o tehnici rada na sebi, Ho’oponopono. Promatram ljude koji pričaju nevjerojatne priče o iscjeljenjima nemogućih slučajeva, vidim kako im je osmijeh u srcu, samopouzdanje isijava iz njih. Govore lijepe stvari, spominju ljubav i mir. Ljubav? Što je to ljubav? Ionako sam umorna i pomalo sita svega, možda je to znak da trebam probati. Jednostavno je, treba govoriti sebi vrlo jednostavne stvari: Žao mi je , Oprosti mi, molim te, Hvala ti, Volim te.
Negdje u meni prepoznajem taj tekst kao blizak, nešto mi govori da tu možda ima „nešto „ za mene. Jer, zašto ne bih kao prvo sebi oprostila neke gluposti koje sam napravila, gluposti koje me muče i lijepe za mene neki suptilan osjećaj krivnje , zbog čega sebe često znam počastit sa – kako sam mogla biti tako glupa?
Zašto sebi ne bih rekla hvala ti, za ono dobro što sam napravila, ne sjećam se da sam to ikad sebi rekla, a bilo bi u redu da si to kažem, jer rijetko i od drugih čujem taj jednostavan i čaroban : Hvala. I tako krenem obraćati se sebi na taj način. Eto, dobila sam i nove učitelje, baš dobro, da krenem s time, hvala ti za to.

Malo mi je čudno, moram priznati, puno puta čini mi se nelogično, u smislu, zašto bih ja sebi zahvaljivala, za što točno? I što bih ja to trebala sebi oprostiti, ne mogu izvući točno što…? Volim te? Zašto bih ja sebe voljela? Neki me nisu nikad voljeli, neki su otišli od mene, neki pobjegli glavom bez obzira, smijem li ja to sebi reći nakon što sam imala puno dokaza da nisam vrijedna voljenja?
Ipak, nastavljam.. Mislim si .. ako je Ajnštajn rekao da postupanjem na isti način nećemo doći do drugačijeg rezultata, možda mogu promijeniti nešto u načinu kako djelujem, možda se nešto promijeni. Moram pokušati, bez obzira na sve, sve što mogu izgubiti je ionako ne baš lijepo…
Počinjem… nije tako teško..iako nema neke logike… a možda ipak ima… ne znam…pokušat ću …
Kao da osjećam neki mir, veći nego prije…Hm, ima tu nešto za mene, vidim..
Iako ustajem umorna i dalje, ponavljam čarobne riječi, uporno, uporno.. I kao da je malo, malo lakše ustati se. Na poslu, sve češće osmijesi, čak i od kolegica koje su obično tmurnih izraza lica. Iznenađena sam.. stvarno…I opet iznenađenje! Kolega je premješten u drugi odjel, dobio je promaknuće. Dolazi novi kolega, topla osoba koju cijenim a pokazuje mi da me cijeni, još od davnih dana kada smo skupa radili. Malo je napeto sa šeficom, nervozna je, prozivala me za neku grešku, nije bilo ugodno, no, ja sam stalno ponavljala u sebi, Hvala ti… Volim te… Osjećam da ni ona nije sretna što me mora prozivati. Jutros, kad me pitala kako si, jedan mali djelić tog pozdrava znam da je bio iskren, nije bio skroz „automatski…

A uostalom, ja sad sebe volim, bez obzira što griješim.Počinju mi se javljati ljudi koje dugo nisam vidjela a nedavno sam vodila jako zanimljiv razgovor s jednim nepoznatim gospodinom koji mi je sam prišao, od njega sam čula jako zanimljivu priču.Je li moguće da nemam toliko razloga osjećati se osamljeno? Pa naravno, čovjek mi je sam došao, nisam ga ja molila da dođe. Hvala ti Na cesti prema poslu, nema više toliko automobila, ponekad se desi da se susretnemo, ali kao nekim čudom,vozač dobrovoljno odlazi u rikverc, bez moljakanja.Stvarno divan ljudski primjerak.

Bilo je dosta kiše zadnjih dana, no, sada , kad je sunčan dan, zahvaljujem. Ponavljam u sebi, hvala ti, volim te…Zahvaljujem i za toplu vodu na mojoj koži, pogotovo zato jer je bilo izrazito hladno vani. Djeca , kao da shvaćaju da se nešto događa, nekako su sretnija oko mene i naša komunikacija postaje bolja. Vidim da me posebno kćer sa zanimanjem promatra dok se raspravljamo oko nekih školskih peripetija, kao da joj je nekako čudno što sam ja „drugačija“, jer, zauzeta sam radom na sebi.

Prepoznajem da sam bila sebična i opraštam svojim prijateljicama ako su one. Hvala ti, volim te. Sve je to ok i sve ih više volim.Tko je na ovom svijetu idealan? Ipak imam za biti zahvalna što ih imam, opraštam sebi i njima poneku sebičnost.Možda to i nije to, već ljubav prema sebi i svom vremenu i prostoru.A to treba poštivati. Kad ti netko kaže ne, nije svaki put fatalno.
Svijet više nije tako neprijateljsko mjesto za mene od kad nosim Ho’oponopono u sebi. Osjećam da je Bog moj dobar prijatelj, osjećam Njegovo prisustvo , zaista ! Čak i kada mi nije baš najbolje tog dana, osjećam da je On tu za mene i da će sve biti dobro i da se nemam čega bojati. Imam neki mir s Njime.

Uspomene kao da su dobile neko posebno mjesto u mom srcu. Više me ne dodiruju na stari način, nekako sam zadovoljna s njima, znam da je sve što se dogodilo bilo s razlogom, kako bih ja napredovala kao duša i dospjela na nivo na kojem sam sada. Zahvalna sam za to. Pa šta ako je na momente bilo ružno ? Iz takvih iskustava najviše sam naučila. Zato mogu bolje razumjeti druge a nije li to ustvari dobro ?Nitko nije napredovao u životu ležeći na fotelji i gledajući Tv.
Tama odlazi polako, gdje je svjetlo, nema više toliko tame.Svjetlo otklanja tamu. Sve više „svijetlim“.

Ho’oponopono je promijenio moj život. Nije to nešto grandiozno, nešto što mora vidjeti cijeli svijet. Ali, moje srce zna, to je dovoljno…Osjećam, bez obzira što se dogodilo.. bit će sve dobro. Božanski sam vođena i božanski zaštićena. Svaki problem ima rješenje i sve ima svoj smisao, polako shvaćam.

Zahvalna sam za dobre ljude u mom životu. Sve ih je više. Oni se zauzimaju za mene, prepoznaju me.I ja prepoznajem njih. Zahvalna sam za to što i onim „manje dobrim“ ljudima mogu pristupiti iz nove perspektive, sad gledam na njih kao braću i sestre , nekako kao da sam svjesna da smo svi povezani , da svi imamo slične priče, slične muke i želim poslati Hvala ti i Volim te prema njihovoj duši, jer znam da će im dobro doći bar neka molitva. Njihovo unutarnje dijete se buni. Možda nisu zadovoljni, zašto bih im još ja komplicirala život kad im je već dovoljno težak?

Zahvalna sam što se iz moje memorije božanskom mudrošću briše ono što mi ne treba a ja ne moram znati niti točno što.
Zahvalna sam što mogu voljeti i zahvaliti za sve što je bilo i prihvatiti i zahvaliti sve što će biti. Sada sam spremna tako postupiti. Sve s mirom prihvaćam, najbolje kako mogu. Kad mi je izazovno zahvaliti, uporno nastavljam, jer znam da ne mogu starim ponašanjem postići novi rezultat.

Hvala Ho’oponoponu, hvala svim ljudima koji su nam ga „donijeli“ i pomogli da ga unesemo u svoja srca. Obećajem, kad ga i zaboravim, ponovno ću ga se sjetiti
Nastavljam dalje, upravo idem na četvrti nivo,gdje ću raditi posao koji još više volim, a s obzirom na to da mi je sve ljepše i ljepše, nadam se da će biti upravo toliko nivoa koliko je potrebno da moja Duša napreduje blagoslovljena božanskom podrškom.Isto želim i svima vama dragi hopsići.

Pozdravljam vas iz srca, uz šalicu jutarnje kave, ostalo je taman koliko meni treba da bih bila zadovoljna Život je baš dobar, u svakom najmanjem detalju. Ja sada to shvaćam.
Hvala ti. Volim te

-Lejla Hejja

Oglasi

One response

  1. Hvala, hvala, hvala Lejla!
    Predivan tekst i životna priča, koja me je duboko dotakla, jer se skoro potpuno poklapa sa mojom životnom pričom. ” Prvi životni nivo” kako ste ga nazvali, trajao je jako dugo,(u pitanju su decenije), tako da sam se skoro pomirila sa činjenicom da se ne može ništa značajno promeniti. Sve to vreme sam bila svesna potrebe da se izbavim, stalno sam tražila načine, osećala sam da život može i mora biti nešto više i lepše, ali kako doći do toga? Tone pročitanih knjiga pri traženju odgovora, razne radionice i seminari, ali pomaci su bili jedva primetni, a tenzija u meni zbog očekivanja rezultata je stalno rasla i samim tim pravila sve neprobojniji oklop oko mene, jer je raslo i razočarenje zbog izostanka vidljivih rezultata. Onda sam “slučajno” naišla na HOO, na to jednostavno savršenstvo, koje kaže – ne treba imati očekivanja. Ta rečenica donosi ogromno rasterećenje i olakšanje, kao dokaz da je savršenstvo u jednostavnosti. To ne znači da je sada sve lako, nije, ali je jednostavno, primenjivo, pri čemu sam ja tu samo da bih čistila i imala poverenja. Zar postoji nešto lakše!?
    Uz HOO polako ali uporno menjam sebe a samim tim i svet oko sebe i svakim novim danom sam svedok da život može biti lepši i lakši nego što sam ikada mogla zamisliti.
    Duboko verujem, da i kada mi se čini da stagniram ili klizim unazad, da se i tada dešava nešto dobro, ali na tako dubokom nivou da ja to ne mogu osetiti tog momenta. Razrešenja se nekada pokažu na veoma neočekivane načine. Hvala! Hvala! Hvala!
    U decembru prošle godine sam bila na svom prvom seminaru koji je držala Mabel u Beogradu. Posle seminara, možda je tome prošlo 2-3 nedelje, moj stariji sin(koji uveliko ima svoju porodicu) mi je začuđeno rekao da više ne oseća bol u kičmi ( na snimku – skroz istrošen diskus između dva lumbalna pršljena) što mu je stvaralo jake bolove i ograničene pokrete, što je bilo nespojivo sa njegovim poslom. Predložena mu je operacija kao jedino rešenje. Međutim, desilo se ČUDO!. Nisam mu ništa rekla, on ne veruje u te stvari, njegov um je potpuno “tehnički”, ali nije mogao da se načudi, kako to da više ne oseća bol, mada snimak jasno pokazuje u kom je stanju njegova kičma. Hvala, hvala, hvala! Nije radio nove snimke, zadovoljan je nestankom bola. Hvala Mabel, hvala svim velikim učiteljima HOO, hvala HOO! Volim vas!
    Neopisiva je zahvalnost koju osećam prema HOO, saznanje da nisam sama, da sam zaštićena i da mi se to pokazuje na razne načine i da je sve to realno i da deluje.
    Život je lep, hvala, hvala hvala!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s