Ljubav pokreće svijet… Čud(n)o je to koliko smo dugo skloni bježati od sebe… od onoga što smo još kao dijete zavoljeli, još i prije škole… pa bježali, odobrali drugi put, profesiju… Zašto… jer su rekli da se od ”ljubavi” ne živi… i vrti te život, u krug, lupa te po glavi, razdire… Tvrdoglavo ne posustajem, opirem se i gubim se… pa se malo nađem… pa idemo ispočetka… dok ne shvatiš…

Da, riječi jesu bile moje oružje, moje igračke… jedino što sam imala… da, bila sam dobra glumica u svom životu (naravno nisam zavarala sve 🙂 Da… željela sam se zaljubiti ne znajući kako, niti u koga, i puštajući pjesmu Provincijalka na repeat, pjevajući je sa smiješkom na licu… i tipkajući naletjela na njega… i odlučila mijenjati sebe, ne zato što je on to htio već zato što sam počela prihvaćati svoje greške, izašla iz pozicije žrtve…

Vraćajući se večeras kući, odlučila sam šetati, mirna, zahvalna na prelijepom ženskom izlasku i druženju uz puno kave i još više vode 🙂 i svašta nešto, naravno uz Ho… Nakon dvadesetak minuta shvatila sam da sam upravo prošla svjetlijim i malo manje svjetlijim ulicama, pokraj ljudi, bez straha… Nije to bio hod ”nitko mi ništa ne može”, ali je bio miran, bez straha, još sam razgledavala te ulice usput. I sjetim se pjesme, ali ovog puta drugog stiha… da to što mi se miš pokvario ne znači to što sam ja zamislila i da sam ponekad stvarno, stvarno tvrdoglava…

I popustim ja, kad čuda opet jedna za drugim krenu, i suze poteku od ljepote, da je i riječi na trenutke nestalo :*

– Nataša Simić