Ako postoji samo sadašnjost, onda je sve ostalo iluzija. Nema prošlosti, a nema ni budućnosti. Nema ni prostora, jer nema vremena, odnosno prostor je svugdje isti na svim svojim dijelovima. Ako je to sve točno onda nema ni kretanja, jel tako? A to znači da ono što jesmo je nepromjenjivo, vječno, sve prisutno i kao takvo ustvari statično.

Koga briga!, mogao bi netko reći. Ali, bitno je to, jer iz te pozicije neke vrlo važne stvari (naš život) može izgledati potpuno drugačije. Na što mislim?
Dakle, mi se ne rađamo, nego rođenje dolazi do nas i onda odlazi, a mi ostajemo. Onda do nas dolazi djetinjstvo, pa mladost i sve ostalo. Dolazi i odlazi, a mi smo i dalje tu, jer nigdje drugdje i ne možemo biti.
I onda u jednom trenutku dođe i smrt. Dođe i ode… mi smo i dalje tu isti kao što smo bili i kao što ćemo uvijek biti.

Ne putujemo mi nikuda, nismo se pomakli niti jedan jedini milimetar… jer to nije niti moguće. Kad svoje postojanje sagledamo iz te pozicije jasno se “ocrtava” što je stvarnost, a što iluzija. Putovanja ustvari nema, osim ako putnik nije doputovao i otputovao, kao i sve ostalo na putovanju koje to nije ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan