Kad se uhvatiš usred burne rasprave i uvjeren si da je druga strana u krivu, sjeti se da to čemu svjedočiš nije razgovor s nekim nego to Jedno priča unutar Sebe. Sjeti se da je svaka rasprava zapravo razgovor s programima i jedino što bi im trebao reći je: “Hvala, ali ne, hvala”.

Kad nekog sažaljevaš jer je bolestan ili debeo ili nesretan, sjeti se da je ta osoba savršena. Sjeti se da preuzmeš 100% odgovornost za etikete koje joj Tvoja sjećanja nameću i da trebaš biti sretan što konačno ta osoba Tebi daje priliku da otpustiš neki program. Sjeti se da toj savršenoj osobi kažeš Hvala.

Kad si najsigurniji u svoju odluku ili pak žališ za nečim učinjenim ili se bojiš da ćeš tek napraviti pogrešku, sjeti se da ne možeš vidjeti cijelu sliku. Imaš pravo odabira, ali najbolje za tebe postoji na razini povjerenja. Sjeti se da je Tvoje povjerenje puno šire od dosega Tvoje odluke. Sjeti se da svojoj prosudbi kažeš Volim te, i otpustiš.

Kad ti se vraća osjećaj tuge, samoće, mržnje, sjeti se da to Unutarnje dijete pati. Taj osjećaj je tu već dugo i ne napušta Tebe jer Ti ne puštaš njega. Sjeti se reći: “Oprosti, žao mi je… molim te otpusti.” jer Tvoje Unutarnje dijete ponavlja onako kako ga učiš. Sjeti se da ga naučiš reći „Hvala Volim te“.

Kad silno želiš riješiti neki problem i svaka pomisao na otpuštanje budi grižnju savjesti, sjeti se da si ga Ti sam proglasio problemom i da ga možeš preimenovati u blagoslov. To će te podsjetiti da je ta situacija prilika za rast i da jedino što od Tebe traži je da dopustiš da budete zajedno u miru, a onda se sjeti da zaboraviš.

Sjeti se da Univerzum uvijek, baš uvijek, napravi korak kad Ti napraviš korak. Nude ti se tolika vrata u beskonačnost, ali Ti se samo sjeti da kroz barem jedna od njih napraviš taj svoj mali korak.

– Nikolina Tomašković