Pogled sa stolice i s planine

tmJutros sam bila u gradu i nakon što sam obavila što sam imala, krenula sam od Trga  Ilicom prema Britancu. To je put od nekih 10-15 minuta hoda, ovisi kojom brzinom hodate. Ja sam hodala sporo. Kad sam krenula van iz kuće bilo je malo sunčano, a sad se opet navuklo sivilo i sve je nekako vlažno i ne baš svježe.

Hodam i hopsam. Gledam ljude koji mi dolaze u susret, većina ih nije baš u nekom raspoloženju. Užurbano se kreću nekim svojim pravcem, samo njima poznatim. Gledam pročelja kuća, sivo nebo, automobile koji sporadično prolaze. Sve je tu i diše nekim svojim posebnim ritmom. I ja sam tu, osjećam mir u sebi, to je osjećaj bez kojega ne idem nikuda. Ako ga na tren izgubim nema problema znam gdje ću ga naći.

Hodam, hopsam i zamjećujem…. Zamjećujem, ali ne prosuđujem, neka bude sve takvo kakvo je. Sjetim se Nene… Neno voli sve, ja ne volim sve, jer ne mogu i ako bi htjela, posebno ako bi htjela… Zadovoljna sam s mirom… hopsam dalje.

I onda na trenutak misao: Ako prestanem birati za sebe (to je ono što mi ustvari stalno radimo biramo…) imam priliku vidjeti ono što mi stvarno pripada. Ako bih se odrekla slobodne volje, mogla bih saznati što mi je stvarno namijenjeno. Bez obzira koliko dobro, koliko veliko biram za sebe, kolike su stvarno granice?

Sjetim se Mabel koja je negdje napisala da se naša skučena perspektiva može svesti na  pogled na svijet s visine jedne stolice. Ne da se to uspoređivati s pogledom s vrha planine. Zbilja, nemam se što buniti, za sve što “imam” u životu mogu biti samo duboko zahvalna… hvala u beskonačnost. Ali, iako je pogled s stolice divan, nikad neću saznati kakav je pogled s planine. Pogled s planine uključuje i pogled sa stolice, zar ne? Hodam i hopsam, pa mislim: Bože, kad bi me ti darivao koliko bih onda “imala”?
Jel bi imala više i tamo gdje mislim da više ne mogu imati? Ne treba mi više, ali zanima me tvoj odabir za mene. Hopsam i otpuštam pojedine dijelove sebe… pa osluškujem što će se desiti osim olakšanja… Ma i olakšanje je puno, ne treba mi ništa više, samo da znam da je to ono što si mi namijenio, da je to ono što mi pripada.
Poseban je to osjećaj…

Zgodno je da “slučajno” malo kasnije dolepršalo, totalno ne planski i 3000 kn, i to iz dva različita izvora. Za 2ooo kn nam ni sad nije jasno od kuda na računu. Nije ni važno, lijepo je … ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s