Ako bih trebala izdvojiti najljepše trenutke svog života, nezaobilazna bi bila iskustva u humanitarstvu. Predivno je kada možemo napraviti nešto pozitivno za nekoga, nekoga usrećiti.

Kada sam počela s humanitarstvom shvatila sam kako je pogrešno žaliti nekoga i nečiju muku, jer činjenica da se je netko našao u teškoj situaciji ga ne čini osobom za žaljenje. Pregrizi žaljenje i konkretno pomogni. Međutim… kako sam se orijentirala na to, uviđala sam da je sve više i više potrebitih… a ja ih sve ne mogu spasiti…

Tuga koja me je gurnula u humanitarstvo je generirala agoniju, jer sam svaku tešku priču koju bih čula proživjela cijelim svojim bićem. Energija slijedi misao. 🙂 …

E, tu dolazi Ho`oponopono. I preuzimanje odgovornosti. Neno je u objavi o bolestima (https://hooponoponotehnika.com/2013/01/10/o-bolestima-i-hooponoponu/ ) odlično objasnio glavni dio i neću ga ponavljati, tuđe muke i tuđe bolesti su naše muke i naše bolesti. Ne možemo mi nekoga spasiti ili očistiti, mi čistimo samo sebe.
A glede preuzimanja odgovornosti – preuzimamo odgovornost prema sebi. Što to znači? Ma čisto samoljublje (hvala Neno). Ne ono sebično “samoljublje”, nego čisti Self-Love. Prihvaćanje sebe i ljubav prema sebi idu rukom pod ruku s povišenom vibracijom. Kada smo u miru i prihvaćanju sami sa sobom i naša interakcija s okolinom je drugačija. Nemamo potrebu pomagati drugima i spašavati druge da bismo se mi bolje osjećali, već imamo potrebu s drugima podijeliti ljubav i mir koje nosimo u sebi.

I sam Hew Len kaže kada promijenimo naše unutarnje stanje, mijenja se i svijet oko nas. Da bismo mogli živjeti onu biblijsku “Voli svojeg bližnjeg kao samoga sebe”, prvo trebamo prihvatiti sebe. Tek sada uviđam potpuni smisao one Ghandijeve: “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu”, jer svijet je zbilja samo zrcalo.

– Petra Varšić