Jedan zanimljivi izvadak iz audio seminara Ho’oponopona u Austinu, Texas:

Hew Len: “Kada sam bio u Španjolskoj i održao radionicu, prišla mi je jedna starija gospođa i rekla: Unuk mi je bio smrtno bolestan. Molila sam se za njega, neprestano molila da ne umre, non-stop! Ali on je ipak umro! Zašto je umro, zašto? Kako je to Bog dozvolio iako sam mu se molila za spasi mog unuka?”

Hew Len: “Molili ste se za pogrešnu osobu! Što se događa u meni; koja su to sjećanja u meni da imam iskustvo unukove bolesti? Trebali ste se moliti za sebe i jedino za sebe!”

Istinski izazov za sve nas je zaista naučiti preuzeti odgovornost za svako iskustvo što ga imamo u životu. Prvi korak je shvatiti što to uopće znači, a potom i kako to učiniti! Zadatak i nije baš lagan, jer strasno insistiramo da trebamo spašavati druge, to je naša misija jer su oni jadni i slabi, a mi zdravi – pa smo eto sposobni učiniti to za njih! Iako ponekad i uspijemo u tome – spasiti druge, iz toga često izađemo još luđi, agresivniji, pa se i uspnemo za još par stepenica na stubištu samovažnosti.

Prihvatiti odgovornost za najteže situacije u životu je zaista avantura za svakog čovjeka i potrebna mu je odlučnost i snaga, kao i odmak od žudnje da popravi “štetu”. Ho’oponopono praksa nas uči kako da se oslobodimo ovih “argumenata” kojima temeljimo naše urlajuće ponašanje kao spasitelja i kontrolora tuđih sudbina. Njome poniremo u suštinu našeg bića i procese razumijevanja kako funkcionira svijet energija, ravnoteže među njima i gdje smo mi u svemu tome. Kroz praksu Ho’oponopona doći ćemo do pomalo nezgodne spoznaje, a to je da su njihove bolesti (naših prijatelja, rodbine, pa čak i onih sa slika gubavaca iz Indije ili Nepala) – naše bolesti!

Naše su jer imamo sjećanja na njih, jer smo ih i sami prošli i ta sjećanja su bolna, ona nas vežu za bolesti drugih, identificiramo se u njima, gotovo kao da ih i sami sada opet proživljavamo, osjećamo čak i patnju, pa i konkretnu fizičku bol! Tolle to naziva “tijelom boli”, a govori o avetinjskom dvojniku kojeg vučemo sa sobom uokolo i hranimo strahom, samovažnošću i samosažaljenjem. Da, savršeno dobro poznajemo patnju, znamo i sve bolesti, a majstori smo straha i negacije! Sve to vrišti iz aveti koja zove upomoć, a mi pod hitno priskačemo nahraniti ju.

Što mislite da bi se dogodilo s tom spodobom ako bi prestali obraćati pažnju na nju?

Jednako tako, možemo stvoriti i drugo biće, ono od znanja, ono koji je preuzelo odgovornost i prihvatilo Ljubav. To možemo učiniti jer jednako tako imamo sjećanja o Božanstvu u nama, Bezuvjetnoj Ljubavi koja smo mi, stanje svijesti u kojoj je bolest nepoznanica, u kojem je sve sada i ovdje! Da, savršeno dobro sve ovo poznajemo, oduvijek smo to poznavali i vrijeme je da se molimo i hopsamo za sebe – vratimo se tako doma lagani i besprijekorni, bez ikakvih duhova, aveti i kojekakvih sablasti što smo ih stvorili.

Kada nam je jako teško dok gledamo naše najdraže kako pate, nemojmo se prepustiti sažaljenju i očaju, prvo nad nama, pa potom i nad njima. Posegnimo tada za odlučnošću i donesimo odluku da prihvaćamo sve što nam se događa. Prihvatiti znači prigrliti, a ako smo dovoljno snažni, onda i voljeti. Tada imamo vrhunsku priliku iscijeliti sebe, proizvesti val dobre energije kojom će se iscijeliti i druge oko nas, jer isto svjetlo sja u svima. Budimo okidači prepoznavanja tog svjetla u svima nama – jer nam je to sudbina!

Volim te, hvala ti ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich