Sumnja

sjU prikrajku svjetla što se nazire kroz očne vjeđe, promatram kako nestajem iz svijeta strepnje i straha, uranjam u njedra povjerenja i sigurnosti. Kao da silazim niz ogromnu liticu do gnijezda na snažnom drvetu što raste tu u beskonačnosti, i u strmini svijesti pruža utočište onome što mislim da jesam, spremajući me za Istinu. Tu ću sada provesti neko vrijeme u tišini. Činim to bez napora, s gotovo nečujnim disanjem se spuštam dole, još samo malo! Ne obazirem se na beskraj što se dole rasprostire, plavičastu izmaglicu što se rastvara u nepoznato. Konačno, smještam se u toplinu totalne opuštenosti. Sada više nisam promatrač – nemam što promatrati! Sada sam sudionik u procesu samo-povjerenja, znanja kako sam svugdje istovremeno, zajedno sa sadašnjim trenutkom djelujem u Svemu. Da, znam da je sve savršeno, siguran sam u to, nedvojbeno! Grlim ovo iskustvo, sviđa mi se, ne dam ga! Ali, čim pomislih da ga zadržim, odmah doleti i strah da ću ga izgubiti! Poput plimnog vala počinje nagrizati Mir. Trebam odmah prestati. Otpustiti. Ništa nije moje, ništa ne trebam uzimati, jer oduvijek to imam. Reći da je moje je odvojenost, gotovo odmah se odvija prizor u kojemu pružam ruke da uzmem. Odustajem od mojega. Opet sam u užitku, u Miru. Sjetim se da zapamtim ovaj osjećaj, ovu savršenu sigurnost, toplinu i ponesem sa sobom barem mirise tog blaženstva. Opet odvojenost.

Što je to sumnja? Što je to strah? Dok je Mir ekstremna jednostavnost, sumnja je kompleksna tvorevina, kombinacija osjećaja, misli i sjećanja. Gore sam opisao kako izgleda prosječna meditacija u kojima uživam svakodnevno. Premda je pisano metaforički, ipak jasna je usporedba sa spuštanjem svjesnosti na područje Srca. Srce je zaista utočište, ono je Božanstvo što se reflektira iz nas prema nama. Jer, nema Božanstva izvan nas, nema Ljubavi koje mi nismo dio.

Strah ili sumnja je sve ono izvan Srca. Ovo je paradoks, praktički nemoguće, jer ako nema Božanstva izvan nas, da li je strah Božanstvo? Kako može biti i jedno i drugo u nama, u Božanstvu?

Ne može. Jedini način na koji se to može dogoditi je ako imamo dvojnika, duplikat našeg Ja, kreaturu što raste izvan naše svjesnosti, kao tumor što raste nesmetano dok ne bude prekasno kada ga konačno otkrijemo. Tumor – to je sumnja, strah! Kada izađem iz meditacije, sumnja počne preuzimati polje moje pažnje, vrlo brzo unutrašnji dijalog zahvati svojim zamašnjakom njegovo poimanje svijeta, nastavi ga stvarati, potencirati, napumpavati. Sumnja, taj dvojnik, djeluje u stomaku, tamo treperi vibracija razaranja sigurnosti u Sebe. Iako mi se čini da vodim dijalog sa samim sobom, to nije istina. Vodim ga sa dvojnikom, zakržljalom tvorevinom sazdanom od otpadnih emocija što se hrane sa tamom sjećanja, duhovima prošlosti, avetima nestvarnih svjetova. Taj dvojnik što nam šapuće i objašnjava svijet, je predatorske prirode! On je energetski trag sveg našeg sjećanja, iskustva, interakcije sa svijetom, filtrirani otpad kojeg Srce izbacuje u procesu osvještenja.
Međutim, nekim neshvatljivim načinom, ja sam se nekada davno identificirao s njim, sa dvojnikom, hranio ga kao moje luče, pazio i mazio. Kao što dijete hrani i pazi lutku, tako sam se i ja zaljubio u moga plišanoga medu, fantoma kojem sam predao svoj život u dijalogu s njim. Medo je uskoro počeo upravljati mnome, donositi odluke za mene, djelovati agresijom prema svijetu kroz mene. Nisam više bio u stanju prepoznati vapaje Srca što me zaziva u Nutrini.

Medo je sve radio za mene, sve!

Jednom, kada je medo bio zauzet svojim bitkama, čuo sam neki titraj, neki jako poznati val što me dotiče. Čuo sam Srce. Tada sam odlučio odrasti, odbaciti medu. Jedini način da ga otpustim je ako ga prestanem hraniti energijom, emocijama, ako mu se prestanem davati.

Strah je negacija Božanstva u nama, silueta, odraz prošlosti, sjena što se vuče za nama poput zombija što grize naše noge. Saplićemo se, teturamo u nesigurnosti i sumnji upravo iz ovog razloga, ove sjene. Što je sunce više na nebu to je sjena kraća. U sumraku ona je najduža. Ovo nas uči da u suncu leži sigurnost i znanje da je sve savršeno.

Odlučio sam da ću naučiti kako misliti Suncem/Srcem.

Misliti Srcem je najjednostavnija stvar na svijetu! Misliti Srcem je Ljubav. Svakodnevno razgovaram sa Ljubavlju. Ljubav mi govori: “živi na litici, utoni u utočište, u Mene. Kada imaš sumnju, prepusti se Meni. Govorim ti kako da ostaneš ovdje zauvijek, kako da živiš Ljubav. Povjerenje u sebe ti je utkano u sve pore postojanja i to istinski znaš. Sve što Jesi sam Ja! Sada možeš skočiti u taj Bezdan, u Jedan!”

Kako ovo primijeniti u praksi? Jednostavno, jer je to zaista najjednostavnija stvar na svijetu! Što je to uopće praksa? Zar postoji praksa i teorija življenja?

Započinjem prvi udah s Ljubavlju – kažem: Volim Te. Razgovaram s Ljubavlju po cijele dane, non-stop!
Kažem: Ljubavi, imam posao, imam novac, imam Ljubav.
Kažem tumoru, gripi, prehladi: Ljubavi, volim te beskrajno, volim svaki tvoj trag u meni, svaki treptaj sumnje što mi kuca iz vani. Volim sumnju, strah, uzimam ih u svoje Srce, beskrajnu vibraciju obožavanja.
Hvala ti Ljubavi što sam Ja, hvala ti što sam Ti, hvala ti za svaki udah, izdah, pogled.

Razgovaram s Ljubavi neprestano.

♥ ♥ ♥

 

– Neno Lubich

Sumnja

U prikrajku svjetla što se nazire kroz očne vjeđe, promatram kako nestajem iz svijeta strepnje i straha, uranjam u njedra povjerenja i sigurnosti. Kao da silazim niz ogromnu liticu do gnijezda na snažnom drvetu što raste tu u beskonačnosti, i u strmini svijesti pruža utočište onome što mislim da jesam, spremajući me za Istinu. Tu ću sada provesti neko vrijeme u tišini. Činim to bez napora, s gotovo nečujnim disanjem se spuštam dole, još samo malo! Ne obazirem se na beskraj što se dole rasprostire, plavičastu izmaglicu što se rastvara u nepoznato. Konačno, smještam se u toplinu totalne opuštenosti. Sada više nisam promatrač - nemam što promatrati! Sada sam sudionik u procesu samo-povjerenja, znanja kako sam svugdje istovremeno, zajedno sa sadašnjim trenutkom djelujem u Svemu. Da, znam da je sve savršeno, siguran sam u to, nedvojbeno! Grlim ovo iskustvo, sviđa mi se, ne dam ga! Ali, čim pomislih da ga zadržim, odmah doleti i strah da ću ga izgubiti! Poput plimnog vala počinje nagrizati Mir. Trebam odmah prestati. Otpustiti. Ništa nije moje, ništa ne trebam uzimati, jer oduvijek to imam. Reći da je moje je odvojenost, gotovo odmah se odvija prizor u kojemu pružam ruke da uzmem. Odustajem od mojega. Opet sam u užitku, u Miru. Sjetim se da zapamtim ovaj osjećaj, ovu savršenu sigurnost, toplinu i ponesem sa sobom barem mirise tog blaženstva. Opet odvojenost.

Što je to sumnja? Što je to strah? Dok je Mir ekstremna jednostavnost, sumnja je kompleksna tvorevina, kombinacija osjećaja, misli i sjećanja. Gore sam opisao kako izgleda prosječna meditacija u kojima uživam svakodnevno. Premda je pisano metaforički, ipak jasna je usporedba sa spuštanjem svjesnosti na područje Srca. Srce je zaista utočište, ono je Božanstvo što se reflektira iz nas prema nama. Jer, nema Božanstva izvan nas, nema Ljubavi koje mi nismo dio.

Strah ili sumnja je sve ono izvan Srca. Ovo je paradoks, praktički nemoguće, jer ako nema Božanstva izvan nas, da li je strah Božanstvo? Kako može biti i jedno i drugo u nama, u Božanstvu?

Ne može. Jedini način na koji se to može dogoditi je ako imamo dvojnika, duplikat našeg Ja, kreaturu što raste izvan naše svjesnosti, kao tumor što raste nesmetano dok ne bude prekasno kada ga konačno otkrijemo. Tumor - to je sumnja, strah! Kada izađem iz meditacije, sumnja počne preuzimati polje moje pažnje, vrlo brzo unutrašnji dijalog zahvati svojim zamašnjakom njegovo poimanje svijeta, nastavi ga stvarati, potencirati, napumpavati. Sumnja, taj dvojnik, djeluje u stomaku, tamo treperi vibracija razaranja sigurnosti u Sebe. Iako mi se čini da vodim dijalog sa samim sobom, to nije istina. Vodim ga sa dvojnikom, zakržljalom tvorevinom sazdanom od otpadnih emocija što se hrane sa tamom sjećanja, duhovima prošlosti, avetima nestvarnih svjetova. Taj dvojnik što nam šapuće i objašnjava svijet, je predatorske prirode! On je energetski trag sveg našeg sjećanja, iskustva, interakcije sa svijetom, filtrirani otpad kojeg Srce izbacuje u procesu osvještenja.
Međutim, nekim neshvatljivim načinom, ja sam se nekada davno identificirao s njim, sa dvojnikom, hranio ga kao moje luče, pazio i mazio. Kao što dijete hrani i pazi lutku, tako sam se i ja zaljubio u moga plišanoga medu, fantoma kojem sam predao svoj život u dijalogu s njim. Medo je uskoro počeo upravljati mnome, donositi odluke za mene, djelovati agresijom prema svijetu kroz mene. Nisam više bio u stanju prepoznati vapaje Srca što me zaziva u Nutrini.

Medo je sve radio za mene, sve!

Jednom, kada je medo bio zauzet svojim bitkama, čuo sam neki titraj, neki jako poznati val što me dotiče. Čuo sam Srce. Tada sam odlučio odrasti, odbaciti medu. Jedini način da ga otpustim je ako ga prestanem hraniti energijom, emocijama, ako mu se prestanem davati.

Strah je negacija Božanstva u nama, silueta, odraz prošlosti, sjena što se vuče za nama poput zombija što grize naše noge. Saplićemo se, teturamo u nesigurnosti i sumnji upravo iz ovog razloga, ove sjene. Što je sunce više na nebu to je sjena kraća. U sumraku ona je najduža. Ovo nas uči da u suncu leži sigurnost i znanje da je sve savršeno.

Odlučio sam da ću naučiti kako misliti Suncem/Srcem.

Misliti Srcem je najjednostavnija stvar na svijetu! Misliti Srcem je Ljubav. Svakodnevno razgovaram sa Ljubavlju. Ljubav mi govori: "živi na litici, utoni u utočište, u Mene. Kada imaš sumnju, prepusti se Meni. Govorim ti kako da ostaneš ovdje zauvijek, kako da živiš Ljubav. Povjerenje u sebe ti je utkano u sve pore postojanja i to istinski znaš. Sve što Jesi sam Ja! Sada možeš skočiti u taj Bezdan, u Jedan!"

Kako ovo primijeniti u praksi? Jednostavno, jer je to zaista najjednostavnija stvar na svijetu! Što je to uopće praksa? Zar postoji praksa i teorija življenja?

Započinjem prvi udah s Ljubavlju - kažem: Volim Te. Razgovaram s Ljubavlju po cijele dane, non-stop!
Kažem: Ljubavi, imam posao, imam novac, imam Ljubav.
Kažem tumoru, gripi, prehladi: Ljubavi, volim te beskrajno, volim svaki tvoj trag u meni, svaki treptaj sumnje što mi kuca iz vani. Volim sumnju, strah, uzimam ih u svoje Srce, beskrajnu vibraciju obožavanja.
Hvala ti Ljubavi što sam Ja, hvala ti što sam Ti, hvala ti za svaki udah, izdah, pogled.

Razgovaram s Ljubavi neprestano.

<3 <3 <3

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s