Često spominjemo bezuvjetnu ljubav. Mislim da će ovo biti poduža objava, nastojati ću je skratiti.. eto, upozoreni ste. 🙂
Ne pričam ovo često, ali osjećam da to s vama mogu podijeliti.
Imala sam u životu osobu koja me je bezuvjetno voljela. Podržavala me je u svakoj mojoj odluci, ugrijala kada mi je bilo hladno, utješila kada bih plakala i nasmijala kada bih bila tužna. Nije mi to bila majka, s njom je davno sve krenulo naopako.. pa je ovu ulogu preuzela moja baka Magdalena. U odnosu sa mnom i sa sestrom ona je živjela čistu bezuvjetnu ljubav.. ne samo živjela. Imala je sposobnost da prenese svoj mir na svaku osobu koju je srela, neki poseban osjećaj sklada i zadovoljstva.
Često se sjetim kako je voljela proljeće, s dolaskom prvog toplog dana bi mi rekla: “Zapamti, ništa nije vječno, ni veliko dobro, ni veliko zlo, ni velika zima, vidiš ovoj je došao kraj.” Kada još nisam znala što je Valentinovo, pričala mi je priče o vjenčanju ptičica na taj dan, o slavlju u čast dolaska lijepog vremena. Obožavala sam tu priču, danas istu pričam mojoj maloj Lani Magdaleni i svakog Valentinova posakrijem slatkiše po sjenovitim mjestima na dvorištu, a ona ih traži – jer su joj to ostavile ptičice koje se vjenčaju i slave.. Pričala nam je o smrti, kao o prijelazu koji je neizbježan, meni je obećala da će mi se javiti prije nego ode, a sestra joj je rekla da se ne treba javljati, jer će se ona preplašiti nečeg takvog. Opće nisam sumnjala da će se Megi za to pobrinuti na njoj svojstven način.
Kada je završila u bolnici nisam mogla doći k sebi, visjela sam na odjelu po cijele dane, izgledala je kao da spava, pa ipak mi je mazila ruku i slušajući moja brbljanja povremeno se je nasmiješila ili pustila koju suzu. Sestre na tom odjelu su bile izrazito hladne, što i nije čudno, svakodnevno su bile s ljudima koji su umirali, nekakva emotivnost bi bila preveliki luksuz.
Jedan dan mi je prišla jedna sestra i rekla kako je baki namještala krevet, a ona ju je primila za ruku i počela je milovati… rekla je da sjela pored nje, da joj se nešto takvo još nikada nije desilo i da joj je bilo jako lijepo s njom i da ne zna koliko je vremena provela sjedeći pored nje. To bi bilo čudno svakome tko je nije poznavao, a ja sam znala da je to toj ženi trebao mir. Megi je umirala, ali je i toj ženi dala dio svog mira..

Dan uoči Valentinova sam išla k njoj u bolnicu, kupila sam joj putem crvenu ružu, bio je tako lijep dan i žurila sam da joj to velim. Kako sam došla na hodnik s kojeg se je ulazilo u njenu sobu, zabljesnula me je svjetlost s prozora koji je bio okrenut prema jugu – zima je bila toliko tamna i siva da je sunčeva svjetlost s tog prozora zasljepljivala oči naviknute na sivilo… Rekla sam joj ljube, ružu ti šalju ptičice koje se spremaju za svadbu sutra i vani je sunačn dan, pravi proljetni, a sutrašnji će biti još ljepši i topliji, prošla je i ova zima… i ona i ja smo znale koja rečenica slijedi… ništa ne traje vječno. Plakale smo zajedno.

Lana je bila beba, muža danima nisam vidjela, s posla sam jurila u bolnicu i odlučila sam taj dan kada ih pospremim na spavanje ispeći kolač i na Valentinovo se više baviti s mužem. Zaspali su, a ja sam se digla i spremala kolač. Misli su mi bile s mojom Megi, bol me je razdirala. I odjednom me je preplavio nevjerojatan mir. Na moje uskomešano stanje je došao naglo kao šamar i morala sam sjesti… znala sam da je to ona i da je osjećaj mira i zadovoljstva koji me obavija njen zagrljaj. Posljednji zagrljaj. Završila sam kolač i otišla spavati, kada je ujutro zvonio telefon moje suze su već presahle, ja sam je te noći oplakala.
Umrla je u prvim satima tog Valentinova.
Otišla sam k sestri, bojala sam se kako će to podnijeti, pa ipak, moja sestra je bila začuđujuće mirna. Rekla je da je sanjala nešto lijepo. “Mi smo došle u bolnicu po baku, da je vodimo doma. Ona se je digla, a ja sam gledala kako više nije pogrbljena, opet je bila viša od nas. I izašle smo iz sobe, ti i ja smo krenule prema stepeništu, a ona je krenula u onaj prozor, znaš onaj prozor na hodniku kroz koji sunce blješti da ne možeš gledati u njega? Ali nismo išle za njom, nismo joj ništa govorile, mi smo znale da ona ide doma.”
Megi je našla načina da se javi sestri i da je utješi… i njen posljednji izdisaj je bila ljubav.

Nikada mi neće prestati faliti, i dan danas se sjećam zadovoljstva mi je prestavljalo pijenje kave s njom, grijanje promrzlih prstiju pored peći, njeno pjevanje i njene apsolutna podrška u svakoj situaciji – jednostavno, svako njeno djelovanje je bilo iz ljubavi. I kada me preplavi tuga znam da je taj osjećaj tako suvišan i nepotreban.. zahvalna sam jer sam bila povlaštena uopće poznavati takvo biće i iskusiti njenu bezuvjetnu ljubav prema sebi.

– Petra Varsić