Kad neko ode sa ovog svijeta kažemo da je napustio ovaj život, pa se tako često spominje u literaturi termin “beživotno tijelo”. To je vrlo neobično jer ustvari sve možemo izgubiti osim Života.

Kad sam stigla na ovaj svijet, jedino što sam imala je Život… tijelo je došlo kasnije. Kad budem napuštala ovaj svijet jedino što ću ponijeti sa sobom je opet Život, jer bez njega me nema. U trenutku kad sam se utjelovila nisam težila gotovo ništa, ali sam bila Živa. Koliko u stvari teži jedan Život? I može li se uopće promišljati na ovaj način? I što je u stvari Život?

Život očigledno ne ovisi o težini, veličini i obujmu. Može boraviti u jako malom tijelu, a može boraviti i u velikom tijelu. Kako tijelo raste tek nakon što se Život usadio u njega, mogla bih zaključiti da kvaliteta Života sigurno ne ovisi o njegovoj veličini. Ako bih baš inzistirala na veličini, mogla bih zaključiti da sam Život gotovo i nema veličinu. Može li se Život širiti proporcionalno s formom u kojoj se nalazi, ne znam i ne bih ulazila u to jer mi se to čini potpuno nevažno. Ono što je bitno jest da sve ono što jesmo možda je toliko malo da se golim okom niti ne može vidjeti. Život ne ovisi o veličini ni obliku ni vremenu ni prostoru… Život je potpuno neovisan i zato je sveprožimajući, sveprisutan.

Kad transcendiram, čini mi se da sam Ništa, prazan prostor koji nije određen i precizno definiran. To je tako jer me u prostoru u stvari nema, jer Ja sam Život koji ispunjava prostor.

Wordsworth kaže:

I osjetio sam… osjećaj uzvišenosti

Ili nešto mnogo dublje prožeto

Što boravi u svjetlosti zalazećih sunca,

U cijelom oceanu i živućem zraku,

U modrom nebu i čovjekovu umu;

Pokret i duh koji pokreće

Sve misli, svaki smisao svake misli

I protječe kroz sve.

♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan