Kako otpustiti bolest i ponovo uživati u životu?

hooponopono-bolest

Jako je teško otpustiti bolest, mislim da to nije ni moguće, jer se samo ponovno koncentriramo na nju. Bolest je simptom i nastala je iz nekog razloga, ona ima svoj uzrok. Ponekad je uzrok moguće pronaći, recimo u regresivnoj hipnozi, ali vrlo često nemamo svi priliku proći kroz takvu terapiju ili možda i sami blokiramo takvo rješenje. No, u mnogim primjerima kod ljudi koji opisuju otkrića uzroka svojih bolesti (poput Anite Moorjani i drugih) uvijek je tu svega par modela: nevoljenje sebe, zapuštanje sebe, nemoć oprosta, ponekad je to samo potreba za iskustvom bolesti iz nekog razloga, ali u svakom od tih slučajeva riječ je zapravo o sjećanjima/programima. Oni su vreća pijeska koju svi vučemo sa sobom, nosimo je na leđima, teško hodamo i dišemo. Dakle, svi gornji uzroci uvijek se temelje na tim sjećanjima, jer ako ne volim sebe – to su sjećanja neke drame, traume ili strašnog iskustva kojeg sam potisnuo ili programi koji su me spriječili da volim sebe jer “je to egoizam”. Ako ne mogu oprostiti ocu zlostavljaču – to su opet sjećanja koja ne mogu otpustiti! Zato nećemo otpuštati oca, nego sjećanja koja nas drže vezana uz tu traumu i energetski nas iscrpljuju pa nemamo snage oprostiti zbog njih.

Pa koja su onda to sjećanja? Mi ne znamo 100% kakva su to sjećanja, što su ona, jer smo ih potisnuli u podsvjesno. U najboljem slučaju se možemo sjećati točnih prizora kad nas je zlostavljao, ali se ne sjećamo svojih reakcija, kako smo to psihološki potiskivali da bi funkcionirali u svijetu izvan te drame. A upravo ta sjećanja, ona kojih nema, koji se ne vide su “ono što je u meni”, i zapravo sve ispod vrha ledenog brijega. Uzrok bolesti može biti bilo što, ne znamo točno, no um voli pridružiti nešto, neki opis (naravno uvijek najcrnji scenarij) i time dodatno traumatizira samu bolest. On tada stalno “otpušta” tu nadogradnju i bude zaglavljen u igru: problem – drama – ne radi – kako to, zašto to.

Ho’oponopono je zato blagotvorna praksa jer radi baš to: otpušta sve “ono što je u meni da imam iskustvo te i te bolesti”. On jest lagani način, ali nas jednostavno ne prestaje zbunjivati ova apstrakcija: “Što je to u meni da imam iskustvo…”! To je pomalo zastrašujuća rečenica jer djeluje optužujuće za naš ego i napaljuje našu samovažnost: “Kako što je to u meni, pa ja nisam ništa kriv!?”

“Problem” kod Ho’oponopona je u tome što se on ne bavi sa mnom kao osobom, nego se bavi s nevidljivom vrećom pijeska na mojim leđima koja je poput parazita: nevidljiv, a uvijek crpi, uzima. Sjećanja su baš to – jako gladni predator koji stalno kompenzira svoje traume s našom energijom i vječno ih nadograđuje na našu štetu. To je zaista veliki izazov za nas jer je umu nemoguće pojmiti što to znači otpustiti svoja sjećanja. On se uporno bavi samo sa sobom i zamišlja kako on – um – mora otpustiti nešto, a nema pojma što.

Ho’oponopono je “samo” o Hvala ti i Volim te. To je sve, cijela filozofija. Ali ta jednostavnost je nama svima nepojmljiva i mi ćemo teško odustati od nadograđivanja. Pogledajte samo koliko je tekstova, seminara i videa napisano i snimljeno oko tih Volim te i Hvala ti!

Nije problem hopsati, problem je odustati od cilja komu je to namijenjeno, gdje to ide i čemu sve to pa je onda ipak problem hopsati:) . Zato u Ho’oponoponu imaju čak i onu shemu kako se to sve odvija: prvo ide dole, pa gore, pa je Božanstvo obriše, pa se vraća dole 🙂 . To je naravno samo spektakl za um i služi da primiri njegovu glad za objašnjenjem. Zato budimo kreativni, pa ako već insistiramo na “kako to, zašto to”, koristimo maštu umjesto programa. Radimo sami sebi svoje seminare! Na primjer:

-Možemo crtati dijete i razgovarati s njim, pa ponovno i ponovno raditi nove crteže i stalno razgovarati s crtežom, baš kao što bi s pravim djetetom: “Volim te, hoćeš li čistiti sa mnom?”
Prethodni crtež bacite, uništite ga, kažite mu Hvala. Tako ćete ostvariti odnos sa svojim unutarnjim djetetom, ali i nevezanost jer je to “ipak samo crtež”;

-Ajmo i mi crtati mape: sjećanje prvo ide dole, pa ide gore do Božanstva, onda ono obriše i vrati nam Nulu. Crtajte to i objasnite svom umu kako to radi. Kažite mu da kad on odabere Volim te, onda će sjećanja o vašoj bolesti, patnji, zlostavljaču prvo ići dole, pa će gore i tamo ima netko tko će to riješiti, neka se on ne sekira 🙂

Mi svi imamo prirodno savršene alate, a to su mašta i igra. To su instrumenti stvaranja i naš ogromni potencijal. Oni će apstrahirati sve naše probleme i zamagliti njihove jasne linije u koje smo zadubljeni. Ako se igramo kao djeca sa svojim čišćenjem, ono će se odvijati neprimjetno i bez opterećenja. Ako uklonimo “kako to zašto to” iz cijele priče napravili smo lavovski dio posla!

  • Neno Ljubić
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s