“Djeca koja se sada inkarniraju na Zemlju igraju ogromnu ulogu u tranziciji planeta. Dok su još dojenčad, nema nijednog od njih koji nije duboko povezan u sa svojim stanjem svijesti od prije rođenja! Gerald Jampolsky nam je ispričao priču o jednom mladom paru koje osobno poznaje, a taman su donijeli bebu iz rodilišta u kuću. Tada su upoznali njihovo drugo, trogodišnje dijete sa malom bebom. Od tog trenutka, trogodišnjakinja je zahtijevala da bude nasamo sa njom! Roditelji su bili začuđeni njenom upornošću, a i u strahu da možda ne namjerava ozlijediti bebu ili nešto slično! Konačno, nakon insistiranja, osmislili su plan kojim će nadzirati što namjerava njihova kći s bebom, jednom kada budu nasamo: postaviti će interkom za bebe kojim će osluškivati što se događa u sobi, preko zvučnika! Konačno, kći ode u sobu gdje se nalazio krevetić, a roditelji su zabrinuto osluškivali. Uskoro se začuje kćerin glas: “Bebo, pričaj mi, reci mi o Bogu – počinjem zaboravljati!”

Paxton Robey, “Nema vremena za karmu”

Zašto smo zaboravili? Jesmo li uopće zaboravili? Ako nam djeca i kažu: stalno razgovaram s anđelima i vilama, mi se oduševljavamo i čini nam se da učimo od njih, ali odmah kada izađemo vani u samoposlugu ili na posao – opet smo isti! Svijet opet postaje jako mali prostor, tek koji metar oko zaokupljenosti sobom! Problemi, nevolje, optužbe, ljutnja – to su šare na zavjesama što prekrivaju naše oči i stalno ih težimo navlačiti, od zore do mraka. Čini se kao da nam je to, gotovo pa difoltno stanje! Tek u snu izlazimo iz mrene sivila i postajemo djeca, male bebe što razgovaraju sa anđelima i vilama. A onda kažemo: “Pa ne, to je samo san, ništa to!” Nikada ne kažemo: “Depra? Bol? Patnja? Pa ne, to je samo budnost, ništa to!”

Transformacija svijesti u san je životna misija Ljubavnika prema životu. Kategorički tvrdim da nikada nismo zaboravili biti djeca što vide vile i jednoroge, nikada! Zapišite samo jedan san ujutro, pa ćete se i sami osvjedočiti. Ne može jednostavnije! Hajdemo poraditi na dodiru s našom pravom prirodom, razgovorima s Izvorom!

Volim te, Hvala ti rastjeruju simbole što nam hipnotiziraju pažnju na strah i beznađe. Da bismo istinski znali, trebamo se zaljubiti u san, u stvarnost sudjelovanja u Znanju o svojoj Božanskoj prirodi! Ako osluškujemo dječicu preko interkoma, i neprestano bivamo promatrači njihovih priča – nećemo nikada naučiti! Budimo sudionici, kao što smo to i u snovima!

Sjećate li se? ♥ ♥ ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich