Došli smo na Bohinj na godišnji domor.
Svi na more, a mi u gore 🙂
Prvih dana nije sve išlo kako smo zamislili.
Malo kiša, malo kašalj i malo pomalo,
da nismo uplatiti, netko bi se najradje vratio kući 🙂

Ali sve ima svoje vrijeme, svaki uzrok ima i posljedicu.

Jednog dana smo otišli na ručak u jednan restorančić uz jezero i kad smo se vraćali, došli smo do znaka koji je pokazao Slap Savica, mi krenusmo u tom smjeru.
Naravno da tu uz Jezero ništa nije daleko, sve je udaljeno jedno od drugog svega nekoliko koilometara i ljudi idu ili pješice ili biciklima. Mi smo naravno bili s autom jer nismo razmišljali o nekom planinarskom pothvatu 🙂

Stigli smo do parkirnog mjesta odakle se autom više nije moglo 🙂

Kad smo pitali koliko ima do slapa i da li smo primjereno obučeni jer smo bili u japankama (ups)….(što na kraju i nije bilo strašno), rekli su nam da ima oko 20min a to ovisi kako ćemo se brzo penjati, po stopnicah? 🙂

I krenuli mi, a ja sam za svaki slučaj stalno ponavljala HVALA TI VOLIM TE, da se ne sunovratim ili po stopnicah dole ili sa strane gdje nije bilo rukohvata.
Pamentni ljudi su svako malo postavili klupice da se oni koji imaju „previše“ kondicije ne bace u kanjon, na pola puta 🙂

„Netko“ je htio odustati već na samom početku, ali ja ne odustajem.

HVALA TI, VOLIM TE sam pojačavala tamo gdje nije bilo klupice 🙂

Bez vode, hej, nije baš bilo lako ni meni ali ko je fajter, taj je fajter pa makar ga to stajalo nečeg više, a ne samo žeđi.
Sjetila sam se plave boce koju sam ostavila u sobi i njoj sam govorila HVALA TI, VOLIM TE, i uz sve to nije bilo teško.

I gle, odjednom smo se našli kod slapa.

Kad sam vidjela taj prizor, potekle su mi suze.
Nisam neki plačljivko, zapravo uopće nisam plačljivko ali ova me je slika kao iz bajke, stvarno zateklo.
Zastao mi je dah, a suze potekle.
Ni sad ne znam razlog mojih suza koje nisu prestajale teći ali uopće me nije bilo briga, za ostale ljude koji su se tamo našli i možda vide moje suze.

Na koncu sam s pravim razlogom rekla veliko, veliko HVALA TI, VOLIM TE, HVALA TI, VOLIM TE, prirodi i njenoj kreacijii.

Vjerovatno ću nakon nekog vremena zaboraviti prizor slapa i suze koje su mi pri tom potekle, osjećaje koji su me preplaviti, ali HVALA TI, VOLIM TE neću nikad.

Hvala vam svima što postojite, volim vas ♥ ♥ ♥

– Branka Plevnik Krivokuća