“Jesi ti uvijek ovako smirena ?” – često me pitaju.
“Nisam, naravno… u većini jesam, ali ne uvijek.” 😉

Kad sam živjela sama znalo se desiti da me nešto razljuti (na faksu, gradu i sl.) pa sam jedva čekala da se vratim doma u svoje utočište. Unutar svoja četiri zida brzo bih se riješila ljutnje, bijesa i sl. – nekada je bilo dovoljno samo se ‘maknuti’, a nekad bi meditacija, vježbe disanja i samopromatranje ekspresno riješile ‘problem’. U takvim situacijama – oslobođena stresa smiješila bih se svojoj do maloprije nemoći.

Onda u jednom trenutku više nisam živjela sama. I tu bi se tu i tamo javila ljutnja (hvala bogu ne često) i ja se ne bih upuštala u svađu i iskaljivanje bijesa nego bih se povukla u drugu prostoriju i tamo bih opet svoj bijes riješila sama sa sobom.
A onda sam ostala trudna. I znala sam da sve što ja osjećam osjeća i moje dijete. Iako sam imala tu mogućnost da cijelu trudnoću provedem idilično, ponekad bi uletjelo nešto bijesa i ljutnje. I u takvim trenucima sam se pitala: što sad? Kuda sad da pobjegnem? Nemam kuda…
No dobro, važno je da sad kad je bijes već ovdje, da ga pustim da ode. Da ga ne zadržavam u sebi i ne hranim novim bijesom i ljutnjom, da ga otpustim.

I danas se slično ponašam u ‘kriznim’ situacijama. Jednostavno se maknem… povučem u sebe. Na taj način ponovo uspostavljam narušenu ravnotežu vraćajući se Izvoru iz kojega sam potekla.
Za mene to nije slabost nego snaga. Praksa one izjava da se svi problemi mogu riješiti samo s višeg stanja svijesti od onog na kojem su nastali.
Inspiracija uvijek dolazi iz Izvora, a ne programa. Dakle, ako znamo da je Inspiracija sve što nam treba, onda znamo i gdje ćemo je “naći” – ne u svađi, gužvi, prepirci i sl. nego tamo gdje ona jest, u Izvoru (Nuli).

Nije pitanje jesam li ljuta? Pravo pitanje je – što radim sa svojom ljutnjom?
Mogu je jednostavno otpustiti – s Hvala i Volim te ♥ ♥ ♥

– Dani Ella